I danas će, baš kao i juče, proći... Poput brze rijeke uliti u beskonačno more snova, sjećanja i trenutaka. Toneći u duboke ponore našeg života, svaki trenutak pretvarajući u jednu jedinstvenu kap. Da, to je trenutak, samo kap beskonačnosti koja sačinjava more našeg života. Kap po kap, trenutak po trenutak, to je život. Put u beskonačnost.
Svaki dan je nova prilika za rađanje novih trenutaka. Ponekad lijepih, a ponekad i ne baš onih na koje bi smo bili ponosni. Predodređeni smo da pored toga što umijemo da pravimo nove trenutke, takođe budemo i oni koji ih pažljivo sakupljaju. Iz dana u dan, kroz naš um i našu dušu, sakupljamo trenutke. Da, time se bavimo cijeli naš život. Pored trenutaka, u naš nadimak «vječitih sakupljača» upliću se i snovi. Baš kao što djeca sakupljaju i čuvaju svoje omiljene igračke, potiskujući i zaboravljajući one koje su prerasli, tako i mi čuvamo naše snove. Bez njih, ništa ne bi imalo smisao. Od najranijeg djetinjstva snovi su oblik po kome kreiramo naš život. Gradeći svoju vlastitu tvrđavu snova isprepletenu trenucima. Njen izgled, kao i njena unutrašnost ovisi od nas samih, tačnije od naših dijela. Snovi su samo zidovi koji sanjaju da budu obojeni najljepšim bojama između kojih će stojati prelijepa djela našeg života. Da, baš kao i mi, i snovi sanjaju. Sanjaju da ih učinimo onakvim kakvi oni žele da budu. Iako smo mi kreatori svojih snova, oni imaju slobodu i mogu da maštaju koliko god žele, mnogo više od nas. Mi smo ograničeni, ograničeni vremenom, prostorom, mogućnostima. Snovi ne znaju za prepreke, oni samo žele da budu ispunjeni. Cijela svrha ljudskog života ogleda se u tome da «Snove pretvorimo u trenutke», prosto, jednostavno. U tome je sve, sreća, radost, ljubav. Nažalost, nismo tako dobri «konverteri». Možda bi mi to nekad i naučili, ali postoji nešto što se zove «kraj». Toga se svi bojimo. Iz straha, naše snove potiskujemo, i živimo realnost. Svijet bez snova i nije svijet, kao takav nam i ne treba. Zbog toga, trenuci koje gradimo i koji odlaze u beskonačnost nisu baš tako lijepi. Kap je kap, ona će teći i odlaziti bez obzira šta se u njoj nalazilo. Ali, mnogo prljavih kapi će potpuno zaprljati naše more, naš život. To ne želimo.
To nam se ne smije desiti, nikad! Zašto ih prljati kada mogu biti blistave i prekrasne. Potrudimo se da blistaju što više. Ne želimo da naše more bude prljavo. Želimo more koje će oduzimati dah svih onih koji pogledaju u njega. To more gradimo godinama, danima, satima, minutama, sekundama i trenucima. Biti taj hrabri arhitekta i nije baš tako jednostavno. To je škola koja ne zahtijeva samo znanje, već i upornost i jako želju. Ipak, znanje je nešto što odlikuje čovjeka. «Uči, čitaj», riječi koje provodimo u djela od prvog treptaja oka. Riječi bez kojih čovjek ne bi bio ono što zapravo jeste. Biće koje razmišlja, zaključuje i djeluje. Sve to umetnuto u najsavršenije djelo, čovjeka. Kao takvi, u mogućnosti smo da koračamo kroz život i odlazimo u beskraj. Taj beskraj se ogleda u našim djelima. Ona nikad neće nestati. Čak i kada svemu ostalome dođe kraj, njima neće, ona su vječna. Kap po kap, djelo po djelo, gradimo beskonačnost. Zar to nije divno? Biti u mogućnosti da napraviš nešto što nikad neće nestati, što niko neće pokvariti i srušiti. Da, svako od nas to može, i treba da čini. Zbog toga smo ovdje. Da pokažemo da naše more može biti čisto i blistavo, i da ne može nestati, da se ne može zapljati. Šta nam više treba? Zar nam treba neki jači dokaz od toga? Kada to shvatimo onda se nemamo čega plašiti. Vječni smo, naša djela su vječna! Ne postoji kraj! Budimo sretni! Sretni zbog naših dijela, nemojmo ih kriti. Jer, ukoliko je naše more čisto i blistavo, neće služiti samo nama. Služiće svima! Zbog svoje ljepote svi će se ogledati u njemu, gradeći svoje more, po uzoru na naše. Tada će, od blistavih kapljica svih nas, nastati prelijepi okean naših dobrih dijela. To će ostati iza nas. To će značiti da smo svoju misiju uspješno obavili. Da, ispunilo smo svoj «zadatak», zbog kojeg i jesmo tu. Taj zadatak je povjeren nama, nikome više! Zato ga ne smijemo zaboraviti, nikad! To je nešto sa čime se rađamo, nešto što je usađeno u nas od prvog trenutka kada pogledamo u majčine oči.
Ipak, moramo znati jednu jako važnu stvar. Za naš život smo dobili kartu u jednom smijeru, nema povratka, nema nazad. Stoga iskoristimo taj put. Nemojmo ga gaziti tek onako, da bi da prešli. Ponašajmo se prema njemu kao prema najdragocjenijem poklonu koji imamo, jer to život zaista i jeste.
Edin Adembegović
