Slijede vijesti iz kulture

- Pošto ti je ovo?
- Dvije marke.
Gledao me dok tražim kovanicu po džepu i, valjda iz neke trgovačke ili pijačarske etike, da otegnutost trenutka ne prolazi u tišini, počeo je pričati bilo šta.
- Znaš ti šta je to?
- Neznam.
- To ti je štranjga. Tim se krave vežu.
Sa susjednog štanda, iz nekog poriva ili čiste gluposti ili zajedljivosti, drugi prodavač je, možda s namjerom da bude duhovit dobacio:
- Nedajmu to! Oće da se objesi!
- Bholi me k***c, nek se vješa za ovo drvo ovd što se mene tiče. – uzvratio je ovaj spremajući pozlaćeno-posrebrnjenu kovanicu u džep.

 ***

Povijest moga života je povijest ljubavi ili ludila. Vakumiran u neznanje i nezainteresiranost tražio sam prostore za napuštanje života, uvijek nedovoljno hrabar da se više nikad ne vratim. Privremeni spas sam našao u poeziji. Čitanju i pisanju, podjednako preopterećen i jednim i drugim. Ne znam da li je moja emocionalna nestabilnost uvjetovala uživanje u pjesmama ili, vice versa, alegorijama pretopljena iskustva da su izazivala emocionalna divljanja. I tko zna da li bi svi ljubavni porazi bili toliko teški da se u njih vječito nije uplitala ta misterija koja mi je oblikovala duševni i misaoni život. Neuspjesi su nalazili svoje odraze u stihovima koji su onda, vukući se dalje kroz život sa mnom, nastavljali (pri)povijest u drugim borbama. I ne moram ni napomenuti da sam sve one žene koje sam istinski i strasno volio uspijevao samo prestrašit nekonvencionalnošću i njenim najjezivijim oblikom – izravnošću u prvom kontaktu. Glumu sam uvijek čuvao za kasnije, mada nikad nisam bio siguran koliko u stvari glumim a koliko stvarno jesam to za što se prikazujem.

S druge strane, žene koje sam imao nisu u meni budile želju za pisanjem. Nisam to nikad glasno pomislio ali sama ta njihova slabost da se podaju ružnom čovjeku, sva ta njihova nesposobnost da se pretvaraju nedodirljivima, smanjivala je u meni ono emocionalno stanje neophodno za nastanak poezije.
I to sam odlučio da promjenim.
Zaljubio sam se, istinski, u ženu koju mogu posjedovat – koliko god ta riječ ružno zvučala, ne želim natjerat zvjer u sebi da glasno progovori o sebičnosti u ljubavi. Istinski, kažem, jer je vrijeme nosilo u nepovrat dane, mjesece, godine, a sreća koju je ona donosila u moj život je neprestano rasla. Ali poezije nije bilo. I pravedno ću biti kažnjen za grijeh koji sam učinio.
Zloupotrijebio sam sve mi dostupne spoznaje da napišem pjesmu kojoj iskra nije bila emocija. Odlučio sam lažirati energiju koja emocije uzdiže na njihov viši nivo u formi u kojoj ritam ne dopušta izlazak iz njihovih osnovnih okvira da bi u tom rastezanju i rastrzavanju nastala harmonija, ekstaza, užitak...

Počeo sam sa bombardovanjem plozivima, tehnički kopirajući imažiste a osnovnom emocijom kopirajući Ovidija:

Ne želim prenijet prokletstvo

Da ne pišem kad je ljubav postojna

Zato silom ću napisat ti pjesmu

I izvini što te nije dostojna 

Bio sam prezadovoljan proizvedenim. No tad se pojavila poteškoća. Nezadovoljan sam bio sljedećim stihom:

No kako kockoćom riječi 

 

Za posebnost ne mogu iskoristit trivijalnu riječ, zato sam se odlučio na Celanova rješenja konstrukcije novih riječi. „Kockoćom“ bi trebalo ne samo da označava, već upravo da oslikava grubost granica definicije, pogotovo jer je sljedeći stih trebao da glasi:

Da ograničim sve ono što ti si 

Ali odabrana riječ mi je cijepala harmoničnost stiha. Nekako mi je baš idiosinkrazično odudarala, i kad sam se jedva pomirio sa tim da ću je morati ostaviti da tako strši, pojavio se još veći problem. Rimu sam našao prelako i baš je bila sladunjava i svidjela mi se. Problem je bio u stihu prije rime. Najbliže rješenju mi se činilo da iskoristim staru legendu o iscjeliteljskom dodiru franačkih kraljeva:

Dodir franačkih kraljeva 

I bilo bi to odlično rješenje - kad nikad nitko ko bi eventualno pročitao pjesmu ne bi krenuo da istraži taj fenomen i otkrio da su, po legendi, franački kraljevi dodirom liječili samo od škrofula. Tako da sam odlučio izostaviti taj dio i dovršiti strofu stihom:

_____________________

Muza, ako već boginja nisi. 

Dakle zavisnom rečenicom, koja da bi vrijedila mora imati predhodnicu u kojoj se također nabraja šta bi to moja draga mogla da bude. Rješenje se nije pojavilo. Krenuo sam da pijem.

*** 

U šumskom predjelu na području općine Orašje danas oko 11 sati lovci su prilikom obavljanja šumskih radova pronašli leš nepoznate muške osobe, izvijestila je policija. Pripadnici krim službe su obavili očevid na mjestu pronalaska leša obješenog o granu drveta. Neslužbeno doznajemo da se radi o Marku Matoliću (30), lokalnom beskućniku i pijancu.

Nastavlja se daljnji rad na utvrđivanju identiteta osobe i svih drugih okolnosti vezanih za ovaj događaj.

(Slijede vijesti iz kulture).

Marko Matolić