Titraj

Dan. U ničem što radim ne vidim svrhu.
Noć. Ne radeći ništa u svemu vidim svrhu.
Pa kao lako mi je.
Ustani!
I o sebi svjedoči
prije no što život neprijatelje svjedocima zazove.

Čuvaru, od mene ti nema vajde,
idi, vidi što je s ostalima!
Linč na misli u nastojanju
da se približim bogovima.
U oslobođenju od dilema
rukujem se s mjesečarima
u žetvi polja utihnutih patnji,
uminulo kao klasje
na obzoru utopljeno u ispraćaju ljeta
klanjam pred božanstvenim teretom noći.

Pa i nisam neko čudo od čovjeka,
ni ratnik, ni patnik,
još ponajdalje od svetačkih vizura.
Ja sam tek običan titraj
koji u svako postojanje
svoju radoznalu njušku gura.
I svemu se radujem ponajviše i sve veselim
do časa mječevog trona,
kad zacvilim kao pseto napušteno
nad svojim prokletim blagoslovima.
Iz dana u noć,
dostojanstvom prosjaka bogatstvima selim
i nikad cjelovito priznati neću
što najviše volim i koliko želim!

Pivcevic  Marina