Ljudi čine gluposti, ali đavo im je uvijek kriv

Išao neki čovjek putem, a u susret njemu đavo u ljudskom obličju. Vidje ga putnik, pa će ga upitati:
- Ko si ti?
- Ja sam đavo! - odgovori ovaj.
- Reci mi zašto činiš svakojake bezobrazluke? - Ta ljudi te zbog toga osuđuju!
- Ja ništa rđavo ne radim! - uzvrati đavo. Vi ljudi sami činite bezobrazluke, a krivicu na mene svaljujete. Ako ne vjeruješ ostani malo ovdje, pa ćeš svojim očima vidjeti ko čini zlo – ja ili vi sami.

I tako đavo ljudskog lika kupi malo meda u obližnjem dućanu, namaza tim medom dućanska vrata i skloni se u stranu. Istog trenutka se muhe nalijepiše na vrata. Na muhe poletje pauk; na pauka nasrnu neka ptica. Baš tada tuda je jahao glavni lovac sa sokolom obučenim za lov, na ruci. Soko poletje sa lovčeve ruke i uhvati pticu, a dućandžija pomisli da je to jastreb doletio: potegne na sokola tegom i ubi ga na mjestu. Lovac poletje na dućandžiju; ovaj mu uzvrati. Poče tuča. Stigoše stražari, zgrabiše dućan

džiju i odvedoše ga.

Tada đavo reče putniku:
- Vidje li sada, gospodaru? Ja samo vrata namazah medom, a sve ostalo, sada si video, ko počini ...Tako biva uvijek. Sami činite gluposti, a đavo vam je uvijek kriv!

Rekavši to, đavo ode svojim putem.