Kao klatno sata, tvoja dugačka pletenica šamara lijevo-desno dok zurim u tvoj odlazak kao u ogledalo. Mora biti, tu si me našla da bih se našao. Još tražim svrhu tvog odbljeska na svojim noktima kao i tvog vižljastog izuzeća iz mog vremena. Nestala si namjerno, s kavezom u ruci, pod nabranim platnom baršuna noseći moje krhotine kao ptice. Osim tebe nitko ne čuje moje nijeme ljubavne propovijedi i nitko ne vjeruje mojim nevidljivim dokazima predanja. Osim tebe nitko, a ti si daleka.
Moja si jedina želja bez naslova i slike, ispisana na pogužvanom računu iz supermarketa, pokupljena kažiprstom s čokoladnog celofana i preseljena mi na usne kao u nekom nastranom slastičarskom snu. Iz susjedne sobe šapuće platno prosinca, kao da me zove da na njemu zaspim, u ovoj ovdje košulji i ovim ovdje hlačama, da legnem i riskiram možda topliju zimu. Ali znam što će učiniti, taj plavi vojnik pod tobom, znam da će mi podvaliti mraz i ledene zore, studen poput one u opasnim ruskim jutrima. Sahranit će me u tu sliku, bez stihova i cvijeća, mene i moju ogromnu zaleđenu ljubav, i tako mrtvog poslati tebi, jedinom kustosu umrlih osjećaja. Čekam da me naneseš svijetloplavim jagodicama na bijele zimske plohe i objesiš na zid, da me gledaš ispijajući kave i žaleći se na hladna stopala dok će tvoji prijatelji s divljenjem govoriti o umjetnosti.
Čekam da ti se srce zgrči kao šaka od žestoke istine mog bića u tebi, čekam da padneš kao pokošena kad se prvi put ne budeš uspjela othrvati uspomeni. Čekam da požališ što nisi dovoljno tu da bismo oboje mogli nestati. Čekam umiranje bilo čega i povratak bilo kamo. Čekam da ti oprostim tvoje zagrljaje što si ih sebično zatočila u tamnicama svoje odjeće. Zario sam bodež u tvoje srce. Gledala si me nevino i krvarila tintu.
Irena Delišimunović
0 komentari :
Objavi komentar