Još uvijek gledam u sivu domovinu čarobnjaka ustručavajući se objašnjavati što dobro ne poznajem. Iako me ondje stotinu munja proželo pa raspolovilo, još mi u prsima slabo odzvanja dostojanstvo u kojem bi takvu snagu trebalo opisivati. Čudesa, svega mi!
Od zimzelenih stabala zlaćanog sjaja što ih i sunce sramežljivo obilazi, do ogoljenog drveća upitnog življenja, odumiranja, proputovanje u ekstatičnom kretanju putem na čijem počelu i koncu stojiš sam; u tebi, u uzavreloj čaroliji, isparavaju svi zakoni fizike, sam sa sobom se sastaješ i rastaješ, i više neznaš ni što si, ni tko si. Taj proces valja proći, beskrajne dane i noći bez straha, dileme kakve su te moći snašle, o čije se misli spotičeš, što u tebi vrije, plaši li te sila vještica i vila.
U ne tako čestim i kratkotrajnim obilascima domovine, primjećivalo mi se kako rado pruža vidike, kako rado nudi pogled, ne toliko na dolinu kao na stanovnike.
U svojoj samozatajnosti, ne želi biti promatrana, ne želi biti viđena, pa kad je osmatram vazda se brani, kao da je sama sebi dovoljna i ne treba nikog na svojoj strani. A meni srce ovako često očima na njoj pronađe mjesto i što je više gledam to me više svi osjećaji u postojanju obuzimaju i slutim sve, sva bića i snove, događaje zaključane i zaključene, nestvarnu stvarnost, strahove ohrabrene, slutim od nekad do sad, od sada do zauvijek; tamo se početak i kraj pozdravljajući mimoilaze kao dvojica u čovjeku poznavajući i uvažavajući jedan drugog ali morajući i živeći kao jedan.
Tamo izlazeći ulaziš i ulazeći izlaziš, kao sebi kroz sebe, pa ništa sivije i mračnije a ujedno zlatno i sjajnije, nigdje tako očita zvjezdana vrata.
Odlazim. Raspoloviti kao što me nekad prepolovilo. Sakriti, jer me nekad sklonilo. Ljubiti, jer me uvijek spasilo. Živjeti, jer me stoput ubilo.
I širom, smireno otvoriti vrata. Kao što se životnim i teškim nastojanjima otvorila Planina od zlata.
...
Pivcevic Marina
0 komentari :
Objavi komentar