Protičem šumama savitljivih stabala,rijekama i pećinama
- ja sam ih sagradila.
I konje sa krilima,
i planete sa nasmiješenim usnama,
i one tamo daleke nemire
na kraju, u grkljanu svemira
što nas na svoje pjesme sjećaju
tek s malom mrljom crvenila.
Tečem
i u vremenu
zaustavljam svjetlost
da nam vječno svijetli
- ja sam vrijeme ubila.
Jedino što nikada,
- nisam nikad uspjela
okusiti med iz oka stvaranja;
kad se dvije duše sjete
svoga tijela jednoga.
Pivčević Marina
