Homo Poeticus

Mi smo egzotizam, mi smo politički skandal, mi smo, u najboljem slučaju, lijepe uspomene sa Marne i savjest starih poilus d'Orient i članova pokreta otpora.
Mi smo, uz to, još i lijepi sunčevi zalasci na jadranskoj obali, blaga turistička sjećanja na lijepe i spokojne sunčeve zalaske na Jadranu, uspomene zalivene šljivovicom. I to je sve.
I mi jedva da smo dio europske kulture... Politika, to da! Turizam, također! Slivovitz (u nemačkoj ortografiji), i to, svakako!
Ali tko će, dođavola, da traži književnost u toj zemlji! I tko bi bio u stanju da se razabere u tim njihovim nacionalističkim govnarijama i u svim tim jezicima i dijalektima tako bliskim a tako različitim, u svim tim religijama i regijama!

Što se tiče literature, mi, Evropejci, imamo toga podosta, i ne od najgore vrste; a oni, kako se zvaše, srbo-krkr, neka oni izvole pisati o takozvanim delikatnim temama, neka se izvole izrugivati sa svojim političarima i sa svojim sistemom, nek opišu neki politički skandal stavljen u jedan lijep, egzotični okvir. I eto vam dobre literature.
A mi, Evropejci, mi, civilizirani, mi ćemo opisivati, čiste savjesti i čista srca, ljepotu sunčeva zalaska i egzotiku našeg djetinjstva-mladosti (kao Sen-Džon Pers), mi ćemo pisati pjesme ljubavne i svakojake...
A oni neka se, oni, brate, bave svojim političko-egzotično-komunističkim problemima.
Nama – prava literatura, nama – sluškinjice za sve, slatke sluškinjice našeg dječaštva i mladosti.
Jer ako bi i oni krenuli da pišu o istim stvarima o kojima pišemo i mi (poezija, historija i mit, ljudska sudbina, razbijena igračka taštine zvučne i druga sazvučja), to nas se zaista ne bi ništa ticalo; ako oni to čine na naš način, to onda postaje također literatura, to postaje Andrić, to postaje Krleža (oh! kakvo teško ime za izgovor!), to postaje Miloš Crnjanski (opet to kr-krr!), to postaje Dragoslav Mihailović, i drugi, i drugi, bez kojih se, sve skupa, lako može...

Nama, dakle, Jugoslavenima, nama homo politicus, ostalima sve ostalo, sve ostale dimenzije tog čudesnog kristala sa stotinu površina, tog kristala što se zove homo poeticus, te poetične životinje koja pati jednako od ljubavi koliko i sa svoje smrtnosti, od metafizike koliko i od politike...

Da li smo zaslužili takvu sudbinu?
Bez sumnje.
Mi smo krivi i dužni smo da snosimo svoju krivicu, šutke.
Jer mi sami nismo odoljeli iskušenju da eksportiramo u svijet naše male (ili velike, baš me briga) probleme nacionalizma i šovinizma, da objavljujemo na sva zvona cijelom svetu da mi, prije svega, i nismo Jugoslaveni, nego, razumijete, prije svega Srbi ili Hrvati, Slovenci ili Makedonci, ili šta-ti-ja-znam, pažnja, to je vrlo-vrlo važno, gospođe i gospodo, to se ne smije nikako pobrkati, ima nas katolika i ima nas pravoslavnih, i muslimana, a naravno, i poneki Židov.

I eto nas ponovo, eto nas, jadnih Jugoslavena, u srcu naših porodičnih kavgi, a htjeli smo zapravo da govorimo o literaturi, a htjeli smo da citiramo tog hrvatskog monstre sacré Miroslava Krležu (krr, krrr!), i tog drugog monstre sacré Ivu Andrića, Srbina ili Hrvata, kako vam drago.
I eto kako se razbila, našom sopstvenom nepažnjom, ta (već) razbijena igračka (bibelot aboli) zvana literatura, eto zašto i kako ne zaslužujemo da budemo uzeti ozbiljno.
A osim toga – i to već više nije naša greška, to je Božja krivica – kako, dođavola, situirati tu literaturu i taj jezik, te jezike? Da je to slovenska literatura, s tim ćemo se lako složiti, da je to jedan od slovenskih jezika, u redu i to, u pitanju je, dakle, slavjanska zemlja, važi i to, jedan socijalistički poredak, ne sasvim isti kao drugde.
Pa to vam dođe nešto kao Rusi! E pa, lijepo, prevodimo, dakle, Ruse!
Oni barem ne prave nikakve probleme, i njih ima svakojake vrste, ali njih je bar lako tutnuti u istu vreću, u istu rubriku Sovjeti, za njih imamo čak i jednu posebnu kolekciju gdje mogu svi lijepo stati (Azerbejdžanci i Rusi, Baškirci i Kalmici).
E pa? E pa, ništa.

Ne treba da se ljutimo; treba samo da budemo svjesni činjenice da ima i da je oduvijek bilo velikih tradicija, velikih literatura, i da ima i oduvijek je bilo malih jezika i malih naroda, kao što ima i velikih i malih novčanica (dixit Andrić).
Budimo, dakle, skromni, ne urlajmo, i ne miješajmo ceo svet u naše porodične kavge.
I, pogotovu, ne bismo smjeli da nasjedamo na onaj ofucani mit da mi, Jugoslaveni i ostali Mađari, treba da se odreknemo literature, da mi treba da zabavljamo bijeli svijet jedino našim političko-egzotično-komunjarskim temama, da mi moramo po svaku cijenu biti samo homo politicus, uvijek i na svakom mjestu, a da poezija i forma, a da igra i igrarije, a da metafizičke opsesije (ko sam? odakle sam? kuda idem?), da zanos i ljubavi tobože nisu za nas, i da se sunčani zalasci nas tobože ne tiču, jer oni pripadaju samo turistima zanijetim literaturom i poezijom, i koji, dakle, imaju pravo da promatraju zalaske sa divljenjem i mirne savjesti. 
Jer poezija, jer literatura (i tu stavljam znak jednakosti između te dvije riječi, kao što to činjaše Pasternak), to su, i za vas i za nas podjednako, naši barbarski snovi i vaši snovi, to su naše ljubavi i vaše ljubavi, naša sjećanja i vaša, naša svakodnevica i vaša, naše nesretno djetinjstvo i vaše (i ono možda nesretno), naša opsesija smrću i vaša (identična, nadam se).

Poezija (= literatura), to je, također, znam ja to dobro, i biva sve više, opis socijalnih nepravdi, i patetična osuda tih nepravdi (kao što bješe još u vrijeme Dikensa), i opis i osuda logora, psihijatrijskih klinika i svih vrsta opresija, svih opresija koje žele da svedu čovjeka na jednu jedinu dimenziju – na zoon politikon – na političku životinju, i da ga tako liše svih njegovih bogatstava, njegove metafizičke misli i njegove poetičke senzibilnosti, koje žele da unište u njemu svaku neživotinjsku supstancu, njegov neokorteks, da ga svedu na dimenziju militantne životinje, na golog angažiranog čovjeka, na mahnitu, slijepu, angažiranu životinju.

Jer taj princip – što ga, treba priznati, i mi sami često zastupamo – na osnovu kojeg književnost mora biti angažirana ili više nije književnost, pokazuje samo do koje je mjere politika prodrla u sve pore života i bića, kako je sve poplavila kao kakva baruština, i do koje je mjere čovjek postao jednodimenzionalan i siromašan duhom, do koje je mjere poezija poražena, i do koje je mjere postala privilegijom bogatih i dekadentnih – oni mogu sebi dozvoliti luksuz pjesništva – dok mi, ostali...

Eto opasnosti koja nam prijeti svima.
Ali mi moramo biti svjesni da je literatura, da je poezija brana protiv barbarstva, i ako poezija možda i ne oplemenjuje čuvstva, ona ipak služi nečemu: daje nekakav smisao taštini postojanja.
I, makar na osnovu ove antropološke činjenice, mi smo dio iste porodice europskih naroda, a po našoj tradiciji, istovremeno judeo-hrišćanskoj, i vizantijskoj, i otomanskoj, mi imamo pravo isto koliko i oni, ako ne i više, na pripadništvo istoj kulturnoj zajednici.
A posle toga, ali samo posle toga, dolaze tehnički problemi: prevođenje, komentari, reference, paralelizmi i slično...
Jer sve je ostalo... literatura.

Danilo Kiš - Homo Poeticus (ulomak)