Jedan obućar došao je rabinu i postavio mu sljedeće pitanje: “Kako da
se posvetim jutarnjoj molitvi? Moje mušterije su siromašan svijet, imaju
samo po jedan par cipela. Obično ih donose kasno uveče, i ja provedem
skoro čitavu noć popravljajući ih – u zoru uvijek ostane još ponešto da se uradi ako hoću da svi imaju svoje cipele prije nego što krenu na posao. Zato vam postavljam ovo pitanje.”
“Kako si do sada radio?” upitao ga je rabin.
“Ponekad ju izgovorim na brzinu i bacim se na posao, ali od toga samo osjećam krivicu. Često se uopšte ne pomolim i tada mu muči neko osjećanje praznine, pa mi se, s vremena na vrijeme, kad podignem čekić, učini kao da mi srce uzdiše: “kako sam nesrećno, ne stižem čak ujutro ni da se pomolim.”
“Da sam Bog, taj uzdah bio bi mi mnogo dragocjeniji od molitve,” odgovorio mu je rabin.
Antoni de Melo [Damari]
