ali stvarno nešto nije briga
za sve te zavrzlame,
već su se neki pitali jesu li ludi ...
ili je ludavo sve uokolo,
tragikomično jest.
Sanjam hijenu, pa u redu,
napala me u vrtu, među salatom,
no ja imam takta
da se razbarušim i rukama objema čeljust joj razdvojim,
u oči je pogledam i šutnjom joj poručim;
ovako ti izgleda pakao.
Jer ja sam sebi osobita luda dvorska,
meni je i čemerno zabavno.
I ne vidim razloge da to svijet nešto smeta.
Problem je to danas velik,
problem i jest u tome,
što ako si nešto - ne možeš biti sve ostalo,
ne možeš biti još nešto,
ne možeš kao u svemu plesati vješto,
ako si normalan - ne možeš biti čudan,
ako si pametan - ne smiješ ispast ludan,
ako si dijete, u duši, ono smucavo balavo dijete,
ne dao ti Bog da svijetu pokažeš
da se hrđe navuklo
na tvoje kvalitete.
Nevino se nadati
i ludo očekivati
obrtaje svijeta ka sretnom završetku,
jer ljudi, mnogo ljudi,
šetaju po šumama,
iz prostog i isključivog razloga.
Tražeći drveća da jedni druge razapinju.
Jer ljudi, ljudi,
misionari na Zemlji,
analiziraju i trgaju osobnosti tuđe.
I nazovite mene
- što pričam o hijenama
ludom dvorskom,
ali od vas - što je luđe?
Zato, i što ima veze i da ne znaš kako,
idi kuda želiš, kakav želiš,
bosonog, učizmaren, raskrvaren,
ili na ćilimu samo tebi znanom.
I ne osvrći će,
ne obraćaj se.
Jer tko od ljudi upute traži
na križu završava
svakako.
Pivčević Marina
