Ne znam kako je sa vama ali pravu ljubav doživeo sam samo jednom, potpuno. U stvari, doživeli smo je zajedno i posle toga nikada više nismo bili isti.
Shvatili smo da je potpuna ljubav kada voliš osobu onakvu kakva jeste, zbog nje same, zbog celog sveta, a ne zbog sebe. Kada brineš o njoj i kada niste zajedno. Kada se topiš u njenom društvu, kada voliš sve njeno, kada ti je svaki vaš trenutak nezaboravan i kada si celim svojim bićem usmeren na nju.
Potpuna ljubav je kada ne razmišljaš ni jednog trenutka o tome šta si joj dao. Kada voliš bez očekivanja, interesa i uplitanja u njen život. Kada voliš njene slabosti i mane, raduješ im se i time ih pretvaraš u vrline.
To sam doživeo upravo sa njom, pored nje, tačno je da nije bilo uvek tako ali dok je trajalo znao sam da postoji, da je prava ljubav stvarno moguća, iako su me mnogi ubeđivali u suprotno…
Došli smo ona i ja do ideala, jesmo, dodirnuli smo krov sveta, uživali u tome vrlo kratko i posle smo se prepali i pobegli svako na svoju stranu. Mi ni dan-danas nismo prestali da se volimo, samo smo prestali da se viđamo. U strahu da ne pokvarimo, u strahu da ne povredimo i razočaramo jedno drugo. Kao da smo prećutno shvatili da još nismo dovoljno spremni za slobodu i lepotu. Umešali su se interesi, možda prizemni, možda opravdani, poželeo sam je samo za sebe, forsirao sam da budemo zajedno i tada je sve počelo da se raspada.
Poželeo sam njenu slobodu samo za sebe, kao i njene ruke, njen glas, njeno telo. Počeo sam da joj vezujem krila koja sam joj pre toga širom razvezao, počeo sam da joj uzimam sve ono što sam joj pre toga velikodušno davao. Počeo sam da joj prebacujem, da je ponižavam, i tu se sve završilo. Poželeo sam da je volim kao ženu, ne samo kao biće, a ona je želela da ostanemo na istom, kao i ranije, i ništa više nije bilo isto.
Uvredili smo se i otišli svako na svoju stranu, ne želeći da napravimo korak ka onom drugom. Sve ono što smo imali pretvorilo se u ćutanje, a ja sam doživeo stravičan višemesečni pad u provaliju iz koje sam se jedva izvukao. Izgubivši nju i ono naše što smo imali izgubio sam sebe.
Koliko znam ni njoj nije bilo lako, ne znam samo kako joj je danas…
Tek sada, nakon godina neviđanja, mogu da pišem o njoj ovako rasterećeno. Patnja i bol su prestali, u moj život su se ušetale neke druge devojke, možda lepše i bolje, možda ne, a prema njoj je ostala samo ljubav i onaj smešak oko usana kada se setim šta smo sve prošli zajedno. Ostala je beskrajno čista ljubav, nedodirnuta, iskrena, mladalačka, verovatno onakva kakva je bila od prvog dana.
Rekao sam joj, na kraju, da ne očekujem ništa od nje, ni da me voli, ni da se viđamo, čak ni da budemo prijatelji. Zahvalan za ideal do k
oga smo došli, do svih onih istina koje smo zajedno spoznali i što smo uvideli mogućnosti mnogima nedostupne i nesagledive. Postali smo jedan od najboljih kriterijuma za budućnost jedno drugom a opet nismo imali snage da u tu budućnost zakoračimo zajedno…
Shvatili smo da je potpuna ljubav kada voliš osobu onakvu kakva jeste, zbog nje same, zbog celog sveta, a ne zbog sebe. Kada brineš o njoj i kada niste zajedno. Kada se topiš u njenom društvu, kada voliš sve njeno, kada ti je svaki vaš trenutak nezaboravan i kada si celim svojim bićem usmeren na nju.
Potpuna ljubav je kada ne razmišljaš ni jednog trenutka o tome šta si joj dao. Kada voliš bez očekivanja, interesa i uplitanja u njen život. Kada voliš njene slabosti i mane, raduješ im se i time ih pretvaraš u vrline.
To sam doživeo upravo sa njom, pored nje, tačno je da nije bilo uvek tako ali dok je trajalo znao sam da postoji, da je prava ljubav stvarno moguća, iako su me mnogi ubeđivali u suprotno…
Došli smo ona i ja do ideala, jesmo, dodirnuli smo krov sveta, uživali u tome vrlo kratko i posle smo se prepali i pobegli svako na svoju stranu. Mi ni dan-danas nismo prestali da se volimo, samo smo prestali da se viđamo. U strahu da ne pokvarimo, u strahu da ne povredimo i razočaramo jedno drugo. Kao da smo prećutno shvatili da još nismo dovoljno spremni za slobodu i lepotu. Umešali su se interesi, možda prizemni, možda opravdani, poželeo sam je samo za sebe, forsirao sam da budemo zajedno i tada je sve počelo da se raspada.
Poželeo sam njenu slobodu samo za sebe, kao i njene ruke, njen glas, njeno telo. Počeo sam da joj vezujem krila koja sam joj pre toga širom razvezao, počeo sam da joj uzimam sve ono što sam joj pre toga velikodušno davao. Počeo sam da joj prebacujem, da je ponižavam, i tu se sve završilo. Poželeo sam da je volim kao ženu, ne samo kao biće, a ona je želela da ostanemo na istom, kao i ranije, i ništa više nije bilo isto.
Uvredili smo se i otišli svako na svoju stranu, ne želeći da napravimo korak ka onom drugom. Sve ono što smo imali pretvorilo se u ćutanje, a ja sam doživeo stravičan višemesečni pad u provaliju iz koje sam se jedva izvukao. Izgubivši nju i ono naše što smo imali izgubio sam sebe.
Koliko znam ni njoj nije bilo lako, ne znam samo kako joj je danas…
Tek sada, nakon godina neviđanja, mogu da pišem o njoj ovako rasterećeno. Patnja i bol su prestali, u moj život su se ušetale neke druge devojke, možda lepše i bolje, možda ne, a prema njoj je ostala samo ljubav i onaj smešak oko usana kada se setim šta smo sve prošli zajedno. Ostala je beskrajno čista ljubav, nedodirnuta, iskrena, mladalačka, verovatno onakva kakva je bila od prvog dana.
Rekao sam joj, na kraju, da ne očekujem ništa od nje, ni da me voli, ni da se viđamo, čak ni da budemo prijatelji. Zahvalan za ideal do k
oga smo došli, do svih onih istina koje smo zajedno spoznali i što smo uvideli mogućnosti mnogima nedostupne i nesagledive. Postali smo jedan od najboljih kriterijuma za budućnost jedno drugom a opet nismo imali snage da u tu budućnost zakoračimo zajedno…
Posle svakog našeg susreta, tada, tih dana, postajao sam, bar za milimetar, bolji čovek. Uvek kada bih je video bila je lepša, ceo svet je sa njom bio lepši. A i ja sam bio lepši… Svaka naša reč imala je smisao, svaki dodir suštinu a svaki susret neku svoju skrivenu poruku. Tek pored nje sam postao Neko. Tek pored mene je postala Nešto. Pred njom sam bio najbolji. Sa mnom je bila najbolja.
Pobeđivali smo zajedno!
U jednom momentu smo se uplašili i razišli, pokušao sam da joj objasnim da je vreme da započnemo nešto novo, nešto još ozbiljnije, da započnemo život zajedno. Ona za to nije bila spremna, nije htela, ili mogla da preuzme odgovornost, a ja nisam bio spreman da je čekam. Rastali smo se…
Rastali smo se ali smo oboje znali, još tada, da smo doživeli pravu ljubav, ispunjenu beskrajnim poštovanjem, razumevanjem, strpljenjem i saosećanjem u svemu. Shvatili smo da je potpuna ljubav, u stvari, kada ne postavljaš pitanje – da li voliš, da li tebe neko voli, već se volite i prepuštate ljubavi bez suvišnih pitanja i odgovora.
Shvatili smo da je potpuna ljubav spajanje, ali ne u jedno biće - to je utapanje i gubljenje sebe - već u dva različita bića koja podupiru i dopunjuju jedno drugo svojom ljubavlju. Kao u onoj priči o dva orla koja mogu da lete zajedno samo kada im noge nisu vezane, čim ih privežu jedno uz drugo, istog momenta padaju.
Mi smo pali jer smo isuviše prišli jedno drugom, počeli smo da se mešamo i poželeli smo nešto mnogo više od onoga što smo realno mogli da imamo. A u našu priču su se ušetali i mnogi drugi ljudi, i više ništa nije bilo isto…
Uglavnom, prošle su godine, a mi se sretnemo ponekad, više slučajno nego namerno, zagrlimo se i zahvalimo jedno drugom na svemu. Nisam siguran koliko bismo trajali da smo započeli te noći, iskrslo bi tu nešto, kao što uvek nešto i iskrsne, ko zna, ali zato je, ovako, opstala naša ljubav, nepokvarena, nedodirnuta, sačuvana kao možda i jedina vredna stvar u našim životima.
Ne sviđaju mi se njeni momci, da ne nabrajam razloge, njoj se ne sviđaju moje devojke, nju pitajte za razloge a da li se nas dvoje i dalje sviđamo jedno drugom?
Verujem da i sada duboko uzdahne kada me neko pomene, meni ne treba ni da je pominju, uzdišem za njom ionako…
I dalje, nakon toliko godina, sve je ljubav kada razmišljam o njoj. I dalje su ljubav njene reči, njeni osmesi, njene želje, njeni snovi. I dalje su ljubav njene ruke, njene oči, njena kosa, njen život. I dalje je sve ljubav. I ona, i ja, i čitav svet kada se setim nas i kada razmišljam o nama…
Ljubav je i ova najljubavnija ljubavna priča koja je napisana možda i sa najviše ljubavi do sada. I to ne samo zbog nje, zbog mene, znas i naše priče, ne, već zbog celog sveta koji je sve gladniji ljubavi. I zato: volite se ljudi, negujte ono što imate pored sebe, jer to je jedino vredno što imamo, i to je jedino vredno što se pamti.
U protivnom, proćićete kao nas dvoje i ostaćete zauvek zajedno odvojeni, željni jedno drugog!
U protivnom, proćićete kao nas dvoje i ostaćete zauvek zajedno odvojeni, željni jedno drugog!
Stefan Simić
0 komentari :
Objavi komentar