Priča o nepotrebnom teretu

Pitao je učenik učitelja:
Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu kesu.
Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost – reče učitelj – uzmi jedan krumpir pa sa jedne njegove strane napiši svoje ime, a sa druge ime čovjeka sa kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u kesu.
I to je sve? – upita učenik iznenađeno.
Ne – odgovori učitelj – potrebno je da uvijek sa sobom nosiš tu kesu, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno da u nju staviš krumpir.
Učenik je pristao.
Prošlo je neko vreme. Kesa se punila krumpirima i postala poprilično teška.
Bilo je vrlo nezgodno stalno je nositi sa sobom.
Uz to, krumpiri koji su prvi stavljeni u kesu počeli su da se kvare.
Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neprijatan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao:
Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, kesa je suviše teška, a drugo, krumpir se pokvario. Predloži nešto drugo.

Ali učitelj je odgovorio:
To isto događa se i u tvojoj duši.
Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bi zaboravili da nije suviše težak jer ga stalno nosimo sa sobom.
Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada odlučiš da se uvrijediš ili da nekome naneseš uvredu razmisli da li ti je taj kamen potreban.