Dvije konkurentske firme za obuću osjetile su da mogu proširiti svoju prodaju iz Europe u Afriku.
Svaka firma poslala je svog najboljeg prodavača da ispita teren, dajući im pritom titulu „Direktor prodaje za afrički sektor.“
Svaka firma poslala je svog najboljeg prodavača da ispita teren, dajući im pritom titulu „Direktor prodaje za afrički sektor.“
Nakon nekoliko dana, jedan od prodavača javlja se generalnom direktoru u Europskoj centrali i kaže:
„Nećete mi vjerovati, ali ovdje nitko ne nosi cipele. Ovo je čisto gubljenje vremena. Vraćam se nazad.“
„Nećete mi vjerovati, ali ovdje nitko ne nosi cipele. Ovo je čisto gubljenje vremena. Vraćam se nazad.“
Rival iz druge firme istoga dana zove svoju glavnu centralu u Europi i kaže:“ Nećete mi vjerovati, ali ovdje nitko ne nosi cipele. Pošaljite mi što je moguće više pari cipela.“
Koliko smo u životu prilika propustili, koliko ciljeva promašili, od koliko vrata glavu okrenuli samo zato jer nam nakon prvog kucanja nisu otvorili? Previše vremena izgubimo analizirajući i očajavajući pred vratima koja nam se pred nosom zatvaraju, da više i ne vidimo sve one prilike koje nam se pružaju. Dođemo potom i u neke godine, kad eventualno shvatimo da o nama ovisi gotovo sve, kad prestanemo očekivati i očajavati, kad nas ni prilike više toliko ne interesiraju, već jednostavno zasučemo rukave, sagradimo vlastita vrata, vlastite mogućnosti i držimo ih širom otvorena.
Dođe moment u životu kad shvatimo da iza svih onih vrata nitko nikada nije ni sjedio, sve što smo trebali je malo bolje ih pogurati.
