Vlasnik radnje je odgovorio: "Za nekih trideset do pedeset dolara."
Dječak se mašio za džep i izvadio sitninu. "Imam dva dolara i trideset sedam centi." - rekao je. "Da li biste mi dozvolili da uđem da ih vidim?"
Vlasnik radnje se nasmijao, a zatim zviznuo, pa je iz kućice za pse izašla kuja i otrčala do drugog kraja radnje. Za njom je trčalo pet nježnih, sitnih loptica od krzna. Jedan psić je poprilično zaostao za njima. Dječak je odmah učio da psić koji zaostaje šepa, pa je pitao: "Što nije u redu sa ovim malim psom?"
Vlasnik je objasnio da je veterinar pregledao tog psića i da je utvrdio da ima iščašen kuk. Uvijek će šepati. Uvijek će biti takav. Dječak se uzbudio. "Želim da kupim baš tog psića."
Vlasnik radnje mu je rekao: "Ne, ti ne želiš da kupiš baš tog psića. Ako ga stvarno želiš, poklonit ću ti ga."
Dječak se veoma uznemirio. Pogledao je vlasnika radnje pravo u oči, i preteći prstom rekao: "Ne želim da mi ga poklonite. Taj mali pas vrijedi isto toliko koliko i ostali psići, sada ću vam dati dva dolara i trideset sedam centi, a pedeset centi plaćati ću vam mjesečno sve dok ga ne isplatim."
Vlasnik radnje ga je uvjeravao: "Ti ustvari, ne želiš da kupiš tog psića. On nikada neće moći da trči, skače i igra se sa tobom kao ostali psi."
Tada je mali dječak sjeo, zavrnuo nogavicu hlača da bi pokazao svoju uvrnutu lijevu nogu u velikoj metalnoj protezi. Pogledao je vlasnika radnje i nježno odgovorio: "Vidite. Ni ja ne mogu dobro da trčim, a tom psiću potreban je netko tko će ga razumjeti!"
Dan Clark
