
Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i
vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnošću.
Neshvatljivo zašto-ostajemo. Malo-pomalo
naša
muka, i vrtoglavica, i užas tonu u oblak nekog osećanja koje nema
imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz
boce što se pretvara u duh u priči iz Hiljadu i jedne noći. Ali iz našeg
oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo
strašniji od svakog duha ili bilo kog demona iz priče, pa ipak je to
samo jedna misao, užasna misao koja nam ledi i samu srž u kostima žestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono što bismo
osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u
propast-upravo zbog toga što je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom
od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se
ikad rodile u našoj masti-upravo zbog toga sad ga silno priželjkujemo. I
pošto nas naš razum snažno odvraća od ivice provalije, zato se mi
utoliko plahovitije primičemo njoj. Nema u prirodi tako demonski
nestrpljive strasti kao što je strast čoveka koji drščući na ivici
provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom
pokušaju razmišljanja, znači biti neminovno izgubljen; jer premišljanje
nas samo tera na uzdržavanje i zato je to, kažem, baš ono što mi ne
možemo. Ako se ne nađe prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne
uspemo da se naglim naporom bacimo ničice na zemlju, okrenuvši leđa
provaliji, mi ćemo skočiti u nju i poginuti."
Charles Baudelaire
0 komentari :
Objavi komentar