Mi smo istinski dobri kad smo istinski sretni. Nesreća kvari srca i ruši karaktere.Rijetko je bilo ljudi koji su odoljeli otrovima nesreće i produžili da vole druge ljude. Naročito onaj kome su drugi učinili nesreću, omrzne i nedužne. Mogu da ne postanu čovjekomrsci samo oni nesretnici koji svoje bijede ne smatraju krivicom drugih ljudi, nego samo voljom božjom, što opet znači krivicom svojom vlastitom.
Sirotinja je najveća nesreća zato što otruje čovjeka takvim mržnjama; a jedna velika napast čovjekova, to je što u nesreći dobije rđavo mišljenje o ljudima i pogubi prijatelje.
Najmanje su sretni oni ljudi koji bi imali sve razloge da budu sretni. Ima ljudi koji su gospodari zlatnih rudnika, a ne osjećaju se sretnima; a ima ljudi koji se ne osjećaju nesretnima ni posle kakvog slučaja koji bi drugi smatrali katastrofom ljudskog života. Znači da je sreća jedna stvar mišljenja, i da sama za sebe ništa ne predstavlja. Sreća, to je ipak samo jedna fikcija. A ako sreća postoji, onda je ona samo u željama, jer je želja pokret i akcija, znači jedini život i jedina prava radost. Neosporno, ima i ljudi koji ne umiju biti sretni ni sa kakvim vrlinama, ili ma kolikim bogatstvom. Ima i ljudi rođenih za nesreću, kao što su drugi rođeni za muziku. Treba imati talent za sreću, kao što treba imati puno duše da se bude istinski nesretan.
I nije točno rečeno da je svaki čovjek kovač svoje sreće; točno je, naprotiv, da je čovjek uvijek sam kovač svoje nesreće. Jer od hiljadu nesreća ima samo jedna koja nas snalazi od Boga, a to je smrt, iako smrt nije nesreća, ili bar ne najveća. Sve druge bijede su djelo čovjekovo, čak i sama njegova bolest. Zato ako su sreće slučajne, nesreće nisu slučajne. Za svaku našu nesreću kriva je ili naša lakoumnost, ili naša gordost, ili naša glupost ili naš porok. I za fizičke bolesti su krive samo naše duhovne bolesti, nezdrave i poročne misli. Zato čovjek kroz čitav život čini sebi samom više zla nego dobra.
Jovan Dučić - Blago Cara Radovana
