Svi moji klovnovi u poslednjoj paradi, marširaju...
Kao glupi pajaci na pokretnoj traci,
Jedan po jedan, šetaju,
Prolaze,
Izdaju...
Sa svojim glupim, našminkanim licima,
Sa onim lažnim osmijesima crvenim kao bol,
Jedan po jedan, napuštaju sto,
Onaj okrugli,
Viteški...
Pognutih glava, sa rukama u otrcanim džepovima,
I kariranim košuljama sa mirisom prošlosti,
Za njima tragovi izgubljene nježnosti,
Blijede...
Nestaju...
Parada svih mojih nemira sa njima prolazi,
Kroz ulice svijeta kojim niko ne ide,
Kroz zvijezde u očima koje pravi ne vide,
Ugašene...
Tihe kao noć...
Napravi barikade na mojim putevima,
Ne daj im da odu po prašnjavim drumovima,
Ne daj im da se izgube,
Sami...
Napušteni...
Niko ih nije umio voljeti takve,
Sa svim trikovima, šalama, i šarenim maskama,
U ritama tuge nošenim godinama...
Izblijedili...
Iscijepani...
Još poslednje konce im vučem za sobom,
Prije nego i ja s njima u kolonu stanem,
Ko marionete sudbine, ugašeni plamen...
Još feniks leži...
U pepelu...
Čekajući da se opet rodi
Selma Šljuka
