Pitaš me, brate, kad će čovjek postati savršen.Poslušaj moj odgovor:
Čovjek ide ka savršenstvu kad osjeti da je on bezgranični kosmos; da je on more bez obala; da je on vatra što vječno gori; da je on svjetlost što vječno sija; da je on vjetar, bilo da duva, bilo da miruje, da je u oblacima kad iz njih grmi, sijeva i kiša pada; da je u potocima, bilo da su raspjevani ili da plaču; da je u stablima i kad cvjetaju u proljeće i kad ogole s jeseni; da je u visokim planinama; u ravnim dolinama; da je u poljima, bila ona plodna ili neplodna.
Kad čovjek sve to osjeti, dospijeva tek na pola puta do svršenstva. Ako hoće da dosegne savršenstvo, valja da osjeti, ako uopće može osjećati, da je on dijete na majku oslonjeno; da je starac odgovoran za svoje potomke; da je mladić zalutao između želja i strasti; da je zreo čovjek što se bori sa svojom prošlošću i budućnošću; da je krijeposnik u svojoj isposničkoj ćeliji; da je prijestupnik u svojoj tamnici; da je naučnik među svojim knjigama i hartijama; da je neznalica u tmini svoje noći i svoga dana; da je monahinja u cvijeću svoje vjere i trnju svoje samotinje; da je prostitutka u kandžama svoje nemoći i potreba; da je siromah u svojim jadima i potčinjavanju istima; da je pjesnik u maglovitim večerima i blistavim svitanjima.
Ako čovjek može sve to iskusiti i spoznati, dospijeva do savršenstva i postaje sjenka božije sjene...
Halil Džubran
