U jednu noć se uvukla Magla mojih nemira... Sjetiti se nekih dana koje
pamtim kao istoriju... Vratiti se u predjele moje geografije i ostaviti
samo jedan otisak prsta na obrazu sjećanja... samo jednu kap suze u
rijeci koju sam davno pregazila i rekla da cu sruštiti sve mostove koji
me vežu sa drugom stranom...Al večeras me pusti da ti šapnem... da ti prenesem sve ono što nisam nikom rekla da postoji. Pusti, ponekad i lakrdijaš mora da otplače svoje snove... Pa makar i šminkom nacrtanom suzom... Pa makar i trag karmina ostao na dlanu nakon neupsješnog upijanja uzdaha... Samo me malo pusti da poletim poput papirnog zmaja... da se pružim slobodna i sretna.... svoja i nedodirljiva... samo malo...
Ne, nisam ja iskovana u gvožđu i vatri... ovakve legure se iz zemlje ne vade... Nisam ja to što ti kao bajku serviram na tanjiru od platine... Ne možeš do mojih odaja, njih kerberi pakla čuvaju... Nijemi i bijesni... Samo da paučinu od srca sačuvaju... nekad od stakla, sad od niti skovano... nekad u vatri gorelo, sad iz pepela ustalo i u led okovano... ne diraj mi moju stražu...
I evo me sad, na pragu mog postojanja. Tu sam nikla, tu sam prve latice bacila pod noge, u prašinu utabala sve svoje suze. Tu, gdje je moj izvor... Tu gdje sam više stranac nego ja... Neko ko samo pantomimu razumije... tu gdje su mi korijenje pokidali... I u spomen mom postojanju pusti da ti kažem još samo jedno... Nikad ne možeš biti tuđi dok ne prestaneš biti svoj. I nikad ne diži zidove od stakla iza sebe jer od onog prošlog ja ne mozes pobjeći... to je tvoj krvotok koji ti snagu daje da dišeš i dalje punim plućima... to je tvoja snaga koja te čini stabilnim...
I zato me pusti da večeras budem slobodna od sebe...
Selma Šljuka
