Altruistički
lijepim stranice za prste
baš kao neke stare marke, one skupocjene baš
i smijem se toj riječi, altruistički, integritet, egzistiraju...
svim tim besmislenim frazama
kritičarskim oazama
ništavilu
dok pratim liniju sjene, što je baca tvoja lijeva trepavica
do rupice u obrazu, pomislim
sve bi tamo stalo
sve kritike i analize
sve mudre rečenice, brojni tomovi, enciklopedije, Wikipedije
sve 'pedije i lobotomije naizgled vrsnih znalaca
i još bi mjesta ostalo
da uguram vrh svog nosa
dok te njuškam
onako
baš, kao da mi je stalo
-
A stalo mi je da pokidam konce, da slomim okove, lutke su lijepe
i korisne, no nisu žive, čak ni kad govore, ni kad pišu, nekad čak
ni kad dišu...
Jedini konci malena je naša sudbina, što nas veže u borbi proti vremena
što steže, dok jedrimo kroz napućena bespuća u borbi protiv Titana
što u tvojim toplim dlanovima manji su od zrna Makova
što opija, kao sloboda, kao dar života, kao istina...
Da nam ne trebaju 'kadije niti divni govori, razna pravila
da bi shvatili, ljubav je nijema u kući lutaka...
-
Altruistički
nema mjesta u mojim mislima
konce režem baš onako seljački
ravnim zamasima satare
nakon što sam isjeckao luk i obrisao suze
tvojim usnama
možda se budemo gegali
i ljuljali
teško je živjeti bez gospodara
kad ima kruha i igara
teško, ne i neizvedivo
zato daj dlan malena
da napustimo kuću lutaka
odletimo u tamu, jer negdje tamo iza oblaka
sigurno postoji mjesto
bez konaca...
lijepim stranice za prste
baš kao neke stare marke, one skupocjene baš
i smijem se toj riječi, altruistički, integritet, egzistiraju...
svim tim besmislenim frazama
kritičarskim oazama
ništavilu
dok pratim liniju sjene, što je baca tvoja lijeva trepavica
do rupice u obrazu, pomislim
sve bi tamo stalo
sve kritike i analize
sve mudre rečenice, brojni tomovi, enciklopedije, Wikipedije
sve 'pedije i lobotomije naizgled vrsnih znalaca
i još bi mjesta ostalo
da uguram vrh svog nosa
dok te njuškam
onako
baš, kao da mi je stalo
-
A stalo mi je da pokidam konce, da slomim okove, lutke su lijepe
i korisne, no nisu žive, čak ni kad govore, ni kad pišu, nekad čak
ni kad dišu...
Jedini konci malena je naša sudbina, što nas veže u borbi proti vremena
što steže, dok jedrimo kroz napućena bespuća u borbi protiv Titana
što u tvojim toplim dlanovima manji su od zrna Makova
što opija, kao sloboda, kao dar života, kao istina...
Da nam ne trebaju 'kadije niti divni govori, razna pravila
da bi shvatili, ljubav je nijema u kući lutaka...
-
Altruistički
nema mjesta u mojim mislima
konce režem baš onako seljački
ravnim zamasima satare
nakon što sam isjeckao luk i obrisao suze
tvojim usnama
možda se budemo gegali
i ljuljali
teško je živjeti bez gospodara
kad ima kruha i igara
teško, ne i neizvedivo
zato daj dlan malena
da napustimo kuću lutaka
odletimo u tamu, jer negdje tamo iza oblaka
sigurno postoji mjesto
bez konaca...
Delsio Dante Ivanišević
