“Vidite”, reče žena, “imamo malu djevojčicu, a mi veći dio dana provodimo izvan kuće.”
Tada upadne muž: “Naša mala se rijetko smije. Htjeli bismo joj kupiti nešto što bi je usrećilo. I tada kad nas nema kod kuće. Nešto što će je razvedriti kad bude sama.”
A prodavačica odgovori:
“Žao mi je. Mi ovdje ne prodajemo roditelje.”
Djeca zahtijevaju mnogo pažnje i ljubavi, pa i onda kad nisu tako malena. Kao što je petnaestogodišnji dječak zapisao u svoj dnevnik: “Htio sam mlijeko — dali ste mi bebiron. Želio sam roditelje — dali ste mi igračke. Htio sam razgovarati — dali ste mi televizor. Htio sam učiti — dali ste mi svjedodžbu. Htio sam ljubav — dali ste mi moral. Želio sam sreću — dali ste mi novac. Tražio sam smisao — dali ste mi karijeru. Želio sam nadu — dali ste mi strah.
Čak i kada vas umor i svakodnevne brige savladaju, pružite svojoj djeci pet minuta vašeg vremena, vaše potpune posvećenosti, jer uz sve svoje djetinje prohtjeve oni zaista jedino žele svoje roditelje.
I ovako među našom djecom ima mnogo sirotinje, kojoj roditelji osim para ništa drugo nisu mogli dati.
