Tišina koju ljudi nikad neće shvatiti je naša tišina. Posjedujemo je, i ona poput nas leti preko šarenih polja do sedmog neba gdje se moje i tvoje oči sastaju. Tu šutimo, gledamo daljinu i smijemo se. Sretan sam i dodirujem sunce – tebe. Posjedujem te i volim. Uokvirio sam te u okvir i postavio na plafon svoje sobe. Imam li pravo da te gledam dok noću sjajiš? – Imam, ti si moja, ja sam tvoj ali u iluziji.
U mojoj iluziji, ti si stvarno biće a ja sam leptir koji leti preblizu svjetla. To svjetlo su tvoje oči. Sjetim se neprocjenjivog trenutka kada si mi ušla u život. Spontano, pomalo smješno ali divno. Smatrao sam te vrijednijom od svega što imam u životu, što posjedujem. Nikad te nisam smatrao manje bitnijom od tog dana. Za druge me nije bilo briga kako su i gdje su kada se sprema nevrijeme, kada je hladno i pada kiša. Za druge me nije bilo briga gdje spavaju, da li kisnu na metroima, da li im je hladno. Za druge me nije bilo briga da li će umrijeti. Ipak, tebe sam posjedovao na neobičan način, i meni i tebi. I zato me kroz život pratio taj titravi strah samo zbog tebe. Bilo je divno promatrati tvoje lice u oblacima i tvoj osmjeh pokraj mene. Ali svemu dođe kraj; danas ili sutra, ili neki drugi dan. Život ti uzme onoliko koliko da...Azra Kovačević
