Stvarnost
je za mene tišina o kojoj se ne priča,a realnost mi dođe kao dobar
dan.Svijet mi je crn,rat nisam doživjela ali je ostavio duboke tragove
na meni,vidljive tragove,velike tragove. Ja bih mogla sad da lažem i govorim besmislenosti,ali bih samo sebe varala,vas ne.A znate zašto, jer ne krijem to da se znam izraziti riječima,zbilja znam,ali čemu ili kome?
Jednom prilikom sam pitala stariju sestru šta ona misli o našem zadnjem ratu u Bosni.
Rekla je:’’U jednu ruku drago mi je što sam ga doživjela.Naučio me da cijenim male stvari,sitnice,one okom baš neprimjetne,kao sunce,kruh,vodu ili sapun.Ustvari da ga nije bilo nikad ne bi znala kako je lijepo stari kruh politi toplim mlijekom.’’
Onda sam drugu,mlađu sestru pitala isto pitanje a dobila potpuno drugačiji odgovor. Rekla je:’’Mrzim dan kad se ovdje zapucalo.Oduzeli su mi djetinjstvo,maštu i snove.Budi sretna,presretna jer nisi morala mjesto jutarnjeg ezana slušati pucnjeve,padove granata,jauke,plač i tišinu.Tišina je uvijek bila upućena mrtvima.’’
Mamu nisam ni pitala.Kako i da pitam,vremenom sam svatila kolika je bol ,koliko duboka za rođenim djetetom.Danom ona tiša i mine a sjećanja ostaju da je prate kroz noć.A otac se brani ćutanjem ,krije se, ne želi da tražim odgovore na pitanja koja su još friška.
Ovo ljeto išla sam na mezarje u Dubrave,gdje je brat ukopan.Moj brat se zvao Alen.Tražila sam svoj odgovor,nisam ga našla.Nisam znala ni šta da kažem osobi koja je moja krv a koju ne znam.
Mogla sam mu samo proučiti Fatihu,pustiti suzu za sve mrtve i njihove majke,zahvaliti mu što sam živa i reći mu tiho da niko ne čuje -:’’Braco, otkad te nema, u našoj kući svira tišina.’’
Azra Kovačević
