Razmišljam o tome kako će po mene obje solucije imati podjednake posljedice, pa je najbolje da izaberem onu kojom otpuštam ono što me tašti sa sfera uma. Primičem se, pa uzmičem, i naposljetku – odustajem. Zašto? Zašto ne. Ako će već imati iste posljedice, mogu se poštediti tih posljedica sad. Okrećem se k umnom ambisu i upuštam u kontemplaciju. Vrijeme...koliko ga imam? Još pola sata ovog dešavanja i nepoznata dužina ostatka života. Vjerovatno sam već zakasnila, ali to je odviše nebitno. Zašto bi bilo bitno kad obje torture imaju istu težinu? Srodno osjećaju potpune svijesti o umiranju (bez imalo represije) i potom pišući o prolaznosti života. Ubadanje klipom u krvavu spoznaju. Bacanje kamenčića u ranu. Uriniranje po otvorenoj rani.
Imam li pravo biti ljuta? Vjerovatno ne. Možda je najbolje nastaviti popločavati drum čemernim mislima i šušnjem prekriti pravi problem. Čemerne misli su samo dio postojanja, i ni na trenutak se ne prepliću u probleme. One postoje kao što postoji korov, i u susret dolazi tome da ni njega nije moguće kriviti za neuspjeh ubuđalog sjemena.
Nije slučajno što opet pišem u ženskom rodu, čemerno je koliko i te misli. Zašto bježati od činjenica kao što je ona da uistinu nema nade da će 21. vijek poroditi novog izvanrednog filozofa čije su ideje vrijedne apsurdnog življenja (i umiranja uslijed zaštite istih), kad su te činjenice postojanije od ideje o takvom (živućem) filozofu? Ako dublje zavirim u svoje razmišljanje, shvatit ću da te čežnje poprište imaju više u nekim sporednim idejama (koje nisu u cjelosti smještene u svijesti) nego u stvarnoj želji. To se donekle može objasniti i analizom tumačenja snova – koliko god je bitan sam san, bitnije je čime dopunjavamo rupe u sjećanju prilikom izlaganja. Ja koristim te čežnje da zakopam rupe u svijesti nastale uslijed potiskivanja misli koje ne smiju biti sadržane u egu.
Na dublju analizu i pisanje ovog me potaknuo interesantan san o hrčku.
Usnivši svog mrtvog ljubimca kako, opet u živućem stanju, boravi u mom zahodu ja izrekoh nešto veoma značajno: „Ipak je živ.“ Iako sam i u tom trenutku bila u potpunosti svjesna njegove smrti (koja ne bijaše nimalo iznenadna ni tragična), ja bez imalo straha i iznenađenja pristupih kavezu. Nježno sam izvadila hrčka, pazeći da ga ne ozlijedim, a potom ga ostavljam u dublju posudu. Zatim postajem svjesna da je ta posuda zapravo napunjena vodom, pa se čitava situacija svršava ljubimčevom ponovnom smrću. Dalje, uzimam ga iz posude, protresam, dopuštam da me ugrize i vraćam u kavez.
Kad bih se upustila u potpuno frojdovsko tumačenje sna, to bi bilo duže (i vjerovatno prenešeno sa usana na uši) tumačenje. Zato ću pokušati dati što kvalitetniji i kraći zaključak koji se može nadovezati na tekst gore, i samim tim na ono što me muči zadnjih dana.
Dakle, uzmimo prvo simbol hrčka. Većina zna šta frojdovsko tumačenje nalaže po ovom pitanju, ali ako ga ovdje pokušam ublažiti, recimo da je to specifičan problem iz materijalnog svijeta i socijalne interakcije (međuljudski/h odnos/a). Svijest o njegovoj smrti uprkos koje se nastavljaju izvršavati impulzivne radnje prestavlja potiskivanje neke činjenice ili svijesti o određenom osjećanju. Zbog specifičnog slučaja moje ličnosti, može da predstavlja i raskol između realnosti i fikcije, objektivnog i subjektivnog viđenja. Vađenje hrčka iz kaveza predstavlja vađenje spoznaje o tom osjećanju iz podsvijesti. Kod drugog tumačenja (potiskivanje činjenice kao svakodnevno bježanje od realnog) vađenje hrčka simbolizira vađenje svijesti o tome. Zatim, nesvjesno gušenje hrčka jest nesvjesno gušenje tog osjećanja. Dakle, osjećanje je parazit kog se je neophodno riješiti (svjesno ili nesvjesno), kog je neophodno ugušiti, da se osigurna normalno funkcionisanje. Tumačenje je srodno za nemogućnost realnog pogleda na svijet. Međutim, ponovno vađenje hrčka iz smrti predstavlja kontinuirane pokušaje da se taj problem koji negativno utječe na um riješi, sa neuspjelim ishodom. Samim spašavanjem hrčka (dakle osjećanja, ili raskola) dolazi do potpune svijesti o tome da će opet biti pretrpljena neugodnost (bol kojom je rezultirao ujed) tako da se bez imalo iznenađenja hrčak letargično opet spušta u kavez. Znači problem je opet potisnut. Mislim da ovo donekle objašnjava smisao gornjeg teksta.
Pored toga, vraćanjem na napisano shvatih da sam spomenula kako nije slučajno što opet pišem u ženskom rodu. Ta rečenica je nastala kao posljedica još jednog problema koji me dugo muči, nemogućnost normalnog međudjelovanja sa osobama istog pola uslijed kritičkog viđenja načina na koji razmišljaju. To me navelo da shvatim kako muškarci nisu sami inducirali svoju superiornost nad ženama, već je to nastalo kao posljedica prevelikog bavljenja gotovo pa svim nebitnim aspektima života od strane ženskih osoba. U svrhu bilo kakvog postignuća neophodno se je prije toga lišiti suvišne emotivnosti i lakomislenih postupaka nastalih uslijed umne preopterećenosti problemima koji nisu vezani za tu individuu, već za nešto ili nekog drugog, što ni u kom slučaju ne utječe na datu osobu. Konstatacija da trenutno pišem u ženskom rodu je izravno povezana sa dešavanjima (nimalo slučajnim) koje ovdje analiziram. Iako u normalnim okolnostima pišem u muškom rodu (naravno sem ako izravno ne analiziram svoj život), ili pak izbjegavam pominjanje pola, to činim predstavljajući određene ideje kroz metafore. Pošto to ovdje ne činim, i bavim se stvarima pomenutim u snu, osjećam nemogućnost bilo kakvog uobličavanja i sve te (donekle nebitne) probleme predstavljam u ženskom rodu.
Ajla Šarić
