Već dugo vremena sam poputno sam
moja je greška priznajem to.
Bojim se da te nađem i stavim tvoju ruku na moj dlan
i da sa tobom delim i dobro i zlo.
Strah me je,plašim se poraza,
ne želim da me tvoja reč saseče ko mač
govorim ti istinu ovo nije fraza
nemam snage da još jednom prolazim kroz plač.
Možda bi trebao baš tebi da stavim glavu na bluzu
da osetiš moju prolivenu suzu.
Dok klizi niz vrat,i tera mi inat
kao pion kralju kad zadaje mat.
A tako bih voleo da te kraj mene vidim stariju
da zajedno šetamo kroz ne odsviranu ariju.
Koračamo kroz polja nevidljivih boja
eh šta bih dao da postaneš moja.
Sačekaću te,da malo odrasteš
da i sama vidiš šta je iza zida.
Da čuješ moje reči što ti pogled šalje
jer će moja usta zaćutati od stida.
Igor Pavlović
