
Ako oči zatvorim biću blizu da poludim,
istu ranu otvorim,
celu noć krvarim kidajući kožu ne bi li želju sa nje izbrisala,
lomeći prste kojima pesme sam pisala,
urlaću kao ranjena životinja bez utočišta i spokoja držeći vrelo srce golim rukama spremna da ga progutam u najvećim mukama jer me izdalo i u bescenje prodalo.
Ako oči zatvorim, znam biću spremna dušu da ispustim samo da zaboravim i da ne mislim na sva zatvorena vrata i taj muk, taj najjeziviji zvuk što razum izjeda, prostire otrova korenje u mislima, svest šamara i lagano ubija od tuge i neznanja, prevelikih želja i samoubilačkih pokušaja klanja.
Ako ih samo zatvorim tuga većom će postati, čekanje prestati a nada nestati, ostaće tišina da pokaže kako bolno usamljeno može biti odustajanje, uzaludno prošlošću opijanje jer vrata su se zatvorila, zavesa na pozornici ljubavi spustila samo ja još nisam priznala da sam sama ostala, zato još oka nisam sklopila, sebi da ne priznam da sam bitku izgubila.
Ljiljana Vojnović