Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj boreći se u šumi
Protiv gustog zida okupanog lišća.
Prolaze noći, crna žeravo sna
Što hvataš niti zemaljskog grožđa
Tačnošću nekog neredovitog voza
Što sene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano
Zato me ljubi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.
Pablo Neruda
0 komentari :
Objavi komentar