- A gdje se nalazi ta zemlja i kakva je?
Ali ja vam neću moći odgovoriti sasvim tačno jer ne znam sve o njoj. Znam samo da se prostirala na sjeveru, uz more, da su je vjetrovi često obilazili, talasi umivali, da su se na vrhovima njenih planina odmarali oblaci a na kamenim obalama bijeli galebovi. U noćima punog mjeseca pjevale su na pučini ribe koje su izlazile iz nepoznatih dubina, iz carstva u koje ljudsko oko nije nikad zavirivalo. Pjevale su do zore i onda odlazile, umorne i vesele, da sačekaju drugu mjesečevu noć. A dok su ribe odlazile, podizali su se sa hridina probuđeni galebovi i polijetali na istok da pozdrave sunce. Dugo, dugo nad morem su odjekivali njihovi krici.
Znam još nešto: da su lađe oprezno zaobilazile obale Zaboravljene Zemlje. Zbog vjetrova, sigurno, koji su se naglo dizali, uzburkivali vodu i slali na morsko dno sve što im se našlo na putu. Zbog priča o brodovima koji se nisu vratili, o mornarima koji su zavedeni pjesmom riba otišli u morske dubine i ostali tamo.
Možda je Zaboravljena Zemlja bila zaista neobična. Možda je bila samo nedovoljno poznata pa je sve što se o njoj govorilo ličilo na bajku. Možda će zato i moja priča o Sunčanu i Pahuljici ličiti na bajku, ali ja unaprijed obećavam da ću ispričati samo ono što sam čuo.
Vi sad opet pitate:
-Ko su bili Sunčan i Pahuljica?
Da vas ne bi mučila znatiželja, kazaću vam odmah: Bili su patuljci. Živjeli su u Zaboravljenoj Zemlji, imali su kućicu napravljenu od crvenih koralja na visokoj i bijeloj morskoj hridini. Šumom su ih uspavljivali i budili talasi, sa galebovima i ribama bili su veliki prijatelji.
I još ću vam nešto kazati: Sunčan i Pahuljica su bili brat i sestra i nisu znali da osim njihove postoje na svijetu i druge zemlje, da postoji išta ljepše od njihove obale, od planina s vrhovima uklesanim u nebo.
Da su znali - možda bi ih mučila čežnja za daljinama, za nedokučenim tajnama. Možda, kažem, jer ne mogu da tvrdim da su moja predviđanja sasvim tačna.
Jedno je ipak sigurno: da su Sunčan i Pahuljica bili zadovoljni, bezbrižni i slobodni kao ptice, da im nije bilo ni tijesno ni dosadno u Zaboravljenoj Zemlji.
Pahuljica je imala zlatnu kosu i glas čist kao planinske vode. Pred sunčev zalazak izlazila je iz koraljne kućice na bijele stijene i tamo, sve do rađanja zvijezda, pjevala. I tada su sa svih strana dolijetali galebovi da je slušaju, a ribe - svirači podizali se iz voda da je prate. Pahuljica je, zaista, pjevala divno. Da je neko nepoznat naišao u to vrijeme pored obale Zaboravljene Zemlje, sigurno bi pomislio: to pjeva morska sirena. I sačekao bi drugo veče da čuje zavodljive melodije, bio bi nestrpljiv kao što su bili nestrpljivi i bijeli galebovi kad se Pahuljica ne bi pojavila u uobičajeno vrijeme ili kad se uopšte ne bi pojavila. A događalo se to. Događalo se da ode sa Sunčanom u planinu crnih borova, gdje nisu dopirali šumovi mora, gdje se umjesto galebova krika čulo urlikanje kurjaka ili rika jelena.
Ista zemlja - a dva svijeta!
U sjenkama borova, u krilu planine bilo je sve drugačije. Kuckali su djetlići, pjevali slavuji, prikradale se iz gustih čestara divlje zvijeri. U granama se igrao vjetar, u bistrim jezerskim vodama kupale se zlatokljune ptice i divni, bijeli labudovi. Nigdje tu nije bilo sasvim pusto, sasvim tiho.
Danima su Sunčan i Pahuljica lutali planinom, spavali na travnim poljanama, umivali se rosom sa cvijeća, brali jagode krupne kao orasi i pečurke slađe od meda.
Pili su vodu na izvorima mladosti.
Pili su vodu na izvorima ljepote.
Poznavali su jezik ptica i razgovarali s njima, poznavali su jezik divljih zvijeri i nisu ih se bojali. Jahali su na jelenima i kurjacima, odlazili u posjete medvjedima. Pred njima se nigdje nisu zatvarala vrata, za njih nisu postojale tajne.
Pa recite sad: zar im se ne bi moglo pozavidjeti na takvom životu? Zar nisu bili srećni, zar im zaista nije bilo lijepo u Zaboravljenoj Zemlji?
Vi ćete reći - da.
I ja kažem: da. I radujem se što nije bilo drugačije a ponekad mislim: kako bi bilo dobro da sam se nalazio u društvu s njima. Radovao bih se još više da je sve ostalo nepromijenjeno do kraja njihova života. Ali nije! I moja priča ne može, nažalost, da se završi jer se u životu Sunčana i Pahuljice dogodilo nešto što je zauvijek uništilo njihovu veliku sreću.
Vi ste sad sigurno nestrpljivi?
Polako! Ne može se kazati sve najednom. A ovdje zapravo i počinje prava priča.
0 komentari :
Objavi komentar