Bio sam marksist, kršćanin i budist.
Bio sam musliman,
demokrat, komunist.
Uzdizao ideale, težio ka njima, podilazio masama, ugađao
svima.
Ignorirao sam važnost prirode i moć zajednice, ulagao u sebe na pogrešne
načine.
Dijelio sam i razdvajao, gubio se u podjelama, dvoumio u namjerama.
Djelujući tako, razorio sam osobnost, izgubio identitet,
rasuo se u potpunosti.
Bio sam na dnu, disao na vrhu, nebitno činio bitnim,
uveličavao svrhu.
Razapeo sam svoje misli, prodavao moral za obećanja, založio
identitet, prostituirao svoju osobnost.
Pogriješio sam. U potrazi za smislom i
odgovorima, naklonjen nametnutima, izgubio sam sebe.
Podilaženjem idealima i diobama razaramo karakter, gubimo
srčanost, potiskujemo humanost.
Gušimo dušu. A ona voli i želi da diše.
U tebi spava dovoljno hrabrosti i tinja
dovoljno dobrote da shvatiš i prihvatiš biće u sebi, biće koje diše slobodu ma
koliko ga okovao idealima.
Nisam shvaćao i
nisam prihvaćao onu iskru dobrote u sebi, iskru tinjalicu koju nijedna strahota
ne ugasi, nijedna podjela ne razlomi.
Izgubio sam se da bi se pronašao.
Ostvario sam svoj cilj, slobodan od robovanja ideologijama
koje stavljajući čovjeka u epicentar mahom počivaju na temeljima ljudskosti, a
istodobno se ni vlastitih načela ne pridržavaju.
Bio sam hindus, vjernik i fanatik, svima sličan, sebi
najmanje nalik.
Bio sam agnostik i patriot, i svetac i nula i pasji skot.
I što
god sam bio, bio sam ništa.
Dok nisam naučio koliko je važno biti čovjek.
Marina Pivcevic
0 komentari :
Objavi komentar