Mi

Vidim ovo:
nebo i rijeku.
Tebe i sebe.
Nebo tebe i
rijeku sebe.
Plavog Tebe i
bistru sebe.

Na horizontu,
u daljini,
okupani suncem
sastajemo se,
milujemo se,
ne znajući.

I lijepo nam.
Nebo se u rijeci
ogleda.
Rijeka pristala
da je nebo
oslika plavim...

U daljinama neba
strašna slutnja groma
prolomi zrak i
zavlada mrak...
Ogledalo rijeke
se zamuti.
Ništa se više
vidjelo nije,
ništa više ne bi
kao prije.

Muk... a onda jauk!
Ptica šarenih krila
preleti svod i
sunce se pojavi.
I nebo Tebe opet
dođe do mene!


Enea Hotić