Od ove godine ona mrzi snijeg

Voljela je pahulje, snijeg, zimu. Željno je iščekivala da padne prvi snijeg, da bi mogla uvečer izaći vani da uživa u čarima tih prelijepih bijelih pahuljica. Vani bi izašla sama, sa osmijehom na licu, gledajući prema nebu i uživajući u onom osjećaju slobode i sreće koju joj je donosila zima. Vrtjela bi se ukrug i  raširenih ruku pokušavala da uhvati poneku pahulju. Nije joj smetalo što su joj kvasile lice i odjeću, naprotiv, željela je da padaju još jače. 

Ove godine je drugačije. Ove godine nije izašla vani kada je pao prvi snijeg. Ove godine ga je mrzila. Željela je da nema ni nje, ni snijega. I ove godine joj je lice nakvašeno, ali ne od pahuljica. Lice su joj kvasile gorke suze. Suze koje su izražavale bol, tugu, ljutnju, nevjericu. 

Po prvi put, poslije dugo vremena se ponadala da će neko biti tu za nju. Po prvi put se radovala snijegu, ne sama, nego sa njim. Mislila je da je konačno našla nekoga ko se snijegu veseli na onaj čudni, luckasti način. Ali, kao i sa većinom stvari u svom životu, i ovdje se prevarila. Ne, nije bilo njega. Ostala je sama. Sama. Ali povrijeđena. Duboko povrijeđena. Proklinjala je sebe i dan kada je dopustila da je prevari onaj mali tračak nade. Proklinjala je sebe, jer je dopustila da povjeruje da neko zaista uživa u onim malim sitnim stvarima u kojima je ona uživala. 

Sada plače. Ne biste vjerovali koliko jedno ljudsko biće može proliti suza. Plače svake večeri. Stane pored prozora svoje sobe, rukom povuče zavjesu i gleda vani. Gleda snijeg. Gleda onaj divni snijeg koji joj je sada bio nešto najbolnije na svijetu. Zna da što duže gleda, to više boli osjeća. Ali nastavlja. Stoji tako sat ili dva nepomično, dok je plač ne umori toliko da mora da legne. I opet nastavlja plakati. Zagrli jastuk sa ono malo snage koja joj je ostala u rukama. Jeca. Misli na njega. Boli. Užasno boli. I kada bol u srcu, u glavi postane nepodnošljiv, utiša se. Utone u san.

Od ove godine ona mrzi snijeg…

M.Š. (na zahtjev autorice, rad je potpisan samo inicijalima)