Prvim pogledom kojim kročimo u svijet
upijemo dušu i želju da znamo-
“Koje su boje što oboje cvijet?”
“Da l’ sunce prati cvat, il’ zasebno cvjeta samo?”
Uslijede pogledi novi, a sad i usta otvorimo
zaplete nam se jezik i škrguknu zubi
sve manje kažemo, a sve više govorimo
tražeći mjesto gdje znanje nas ljubi.
Kako više govorimo, shvatamo da igre riječi
ponekad su opasne i koštaju kao vrijeme
tad znanje u nama pred ego se priječi
naređuje usnama da ostanu nijeme.
Sve više učimo, govorimo manje
tišina je dukat što sa zrelošću nas spaja
glas biva dublji, a kosti sve tanje
ali znanje nas “većim” životom napaja.
Pred kraj života ćutimo gotovo stalno
spremamo se da otkrijemo spomenik
znanju i tišini što odgajahu nas moralno
da poštujemo glave nad kojima je upitnik.
Spomenik je dignut, sad ćutimo vječno
nađeni od mjesta gdje ljubi nas znanje
u pogledu na Zemlju posmatramo srećno
druge što putuju znanja putovanje.
Kenan Kraković
0 komentari :
Objavi komentar