Pati nešto djetinje u nama...

Otići ću bez šešira i pognute glave
put krajolika u srcu od mekane trave;
po njemu mi plešu dječja obećanja
i cvrkuću ptice mladih radovanja.

Izuti ću stopala iz čizama mudrosti
što me drže podalje od djetinjih ludosti
i pustiti snove da ožive u zemlji čistoće
od šarenih balona kao šareno nebesko voće.

I nemaju ovi stihovi neke veze s nečim
niti ja vazda sa sobom veze imam
samo me često uhvati djetinjstvo
pa život šarenim i bajkovito svijet štimam.

Započnem ozbiljno,
kao imam nekog smisla, povoda imam,
kao trudim se svidjeti svima,
kao razoružavam zloću i svjetiljke palim;
ja se ustvari sa riječima šalim
i zvonim,
i stvaram one šarene balone

da zaboravim kako ljudsko srce tone,

u dubine, u praznine
gdje djetinjstvo kleči
a na bezbrižnost podsjete
tek poneke riječi.

Pivcevic Marina