S posebnom ljubavlju u ustima,i jakom željom za paljbom na usnama započinjem pisanje još jedne jako izražajne teme,koja me značajno zaintrigirala ovih dana.
Ne znam jeli to zbog komentara upućenog izravno na moje ime,ili same činjenice da me taj epitet nimalo ne smeta? Kako reći? Na koji način? A da mali mozgovi budu upućeni u introspekciju priče? Bez uvrede,upoznah ih toliko da se još nisam ni načudila ni nadivila.
Na šta se to vrijeđate? Koliko nisko moram gledati u vlastito lice,da bih se primila na riječ izgovorenu iz tuđih usta…Ako će vam to pomoći u shvaćanju i objašnjavanju mišljenja i djela koja se od vaših znatno razlikuju,onda je i koristite…
Nisam zadužena da vas učim višesmislenosti ako ne znate da ona postoji… Ne bih rekla da sam neuračunjiva,samo možda neshvatljiva…Ne sebi,već tebi…
Moje ogledalo točno zna pod kojim kutem ima najveću svjetlost,zbog toga me i ne dira manja tama koja mi se navuče kao mrena na oči… Još uvijek se iskreno smijem,najglasnije pjevam,i najsnažnija sam kad od siline bijesa ne znam kud i kamo…
Stanite kao i dosad,i olajavajte i najmanji ljudski pomak… Ja sam vam jedna od onih koju ne dirate,jer vaše datoteke ne podržavaju moj format.
Monika Pavlović
