U jezivoj bespomoćnosti koračah prema vječnosti
ne očekujući ništa, u potpunom predanju.
Grč nagoviješten u suštini bića tjerao me da se stisnem u postojanju
i ostanem dostojanstvena u nastojanju da preživim.
Preživjeti je mlaka i siromašna riječ kojom ističem poniznost prema tim nedostižnim vratima vječnosti.
Ipak, vječnost me i ovaj put zaobišla, vrativši me natrag strogim oficirskim gardom, uz objašnjenje kako biću kojem život izbija iz svake pore u smiraju vječnosti još nije mjesto.
I što mi preostaje? Osim da se isporavim od zgrčenosti traumatičnog putovanja.
Naposljetku, zar je itko dokazao da je smrt kraj? Tanka je linija, kažu. Kažem da linije nema. Jer smo istodobno i mrtvi i živi, i pravi i krivi, istodobno smo svugdje i svakakvi.
Zato takve misli nisu sramota.
Jer smrt je dio života.
I život je dio smrti.
A čovjek, smisao svemu,
u tom se krugu vrti.
Cesta je još uvijek životno skliska.
...
Pivcevic Marina
0 komentari :
Objavi komentar