To kako ljudi čekaju i suzdržano žive unutar svojih čahura, srčanih i umnih, nadilazi sve teoreme o čovjeku i njegovim zaigranim pokušajima da se na pseudoznanstvene načine ukomponira u tok.
Tok pruža svečana gostoprimstva. Bilo na obraz ili na nož, svako toliko na pritocima čeka se red.
I nije isto prvi ili zadnji, deseti ili treći, ne zaplove svi jednako.
Neki se guše već pri skoku, neki plivaju uzvodno, drugi se grčevito hvataju za gromade, treći love u mutnom. Tek rijetki se prepuste toku.
I nikako da se shvati, volja je dovoljna da se nađeš u toku, no tisuću života snažnije od volje je potrebno da u toku opstaneš. Opstaneš. A da tok živiš i tokom se osjećaš, ponad tisuću života potrebno ti je još tisuću smrti. Da proživiš i ne zaboraviš.
Što je sa sirotanima sa izvora, što od počela tokom sakupljaju i prihvaćaju sve redom željne i voljne integriranja u tok?
Sirotanima kažem premda ne mislim tako jer putpočelo je i kazna i nagrada.
Prihvaća se sve, dovoljno je htjeti. I trebaš vidjeti željnog toka kada se zaleti, kako leti.
To je moment stasanja, porađanja vremena, čas tvog roditeljstva nad svim potencijalnim raspolaganjima. Postaješ roditelj svog vremena. Čuvar postojanja. Sintagma onog što jest, što bi moglo i trebalo biti, i onog što će biti.
U svemu, u pronalasku svoje raspršenosti tokom.
Jer, kao kap, žedna te zemlja popije.
A toliko takvih kao ti neznaju gdje da skoče.
U tok. Među kapi.
Da kao jedno postaneš.
Da jedno ostaneš.
I da svoju nježnu bit u slavnoj igri toka ne zaboraviš.
...
Pivcevic Marina
0 komentari :
Objavi komentar