Zapis o sreći, zapis o boli.

Sve u što vjeruješ završava se i umire. Smrt postoji kao i život, sve što voliš živi i kao krug na vodi giba se, pleše, dok ne završi.
Naša ljubav oživljava, naša pažnja usmjerava, kuda idemo, što želimo, koga sanjamo.
Nečija nas ljubav oživljava i pažnja usmjerava, zato se čovjek osjeća posebno živo u ljubavi, u pažnji.
Zato vibrira i svijetli, kao nastajanje, začetak, postanak svijeta. Postaje centar, izvorište onih sretnih krugova, kad kao jedna kapljica padne u nečije oči, u nečije duše more.
Zato jednako tako odumire, kad se kao kapljica izgubi u dubinama nečijih nadanja, u smiraju nekoć sretnih kružnica, robuje tišini i stremi visini.
Tako polako odumiremo, živeći i ljubeći umiremo. Živimo od sreće do boli. Samo dva trenutka. Dva trenutka kada izgaramo. U prvom srčano, poneseno, od sreće. U drugom kad nas neće pa neće.
Jedno naučimo. Ta nit među trenucima zvana život osovi nas prema zvijezdama, jer da se sreće samo ljudska duša nauživa nikada nam nebeska prostranstva biće ne bi pomilovala.
Čovjek se u sreći ne razvija. On u sreći samo živne. Održi ga sreća u krasnom životarenju, u bezbrižnosti, u trenutku.
Tako život, ona nit, prolazi i teče.
A čovjek je rođen da se kreće, da grabi naprijed i kad se opeče.
Smrt je u mirisu ustajale sreće.
Tek nas bol tjera gdje pripadamo. Među zvijezde. U visine.
Zato nema straha od boli.
Bol nam se podređuje. Bol pokreće i voli.
Zato ljubav boli.

...

Pivcevic Marina