Zato pišem i ne govorim.

To su ljudi. I to je tako. Biti čovjek može svatko, to je ustvari jako lako.
No čuti što se ne govori i vidjeti što se ne pokaže, to je već sfera nečovječna. Nečovječna kažem, mislim božanska, prirodna. Sve je tu negdje, ponad nas, oko nas. Pa samo, isključiš mašinu, kotačni utihnu, a ti se čudiš kako se i dalje krećeš. Da, jer pokreće te šutnja. Zato ne pitam. A i ne volim da me pitaju. Pitaju jer ne znaju da na odgovore nisu spremni.
Zašto pišem? Jer nekako me istodobno i muči i smiruje činjenica da su davnih dana slični već sve o svemu rekli. I ne preostane ništa nego da se sa njima složim, a opet moram misliti dalje i šire, jer živim da osjećam i da o osjećaju govorim.
Uvijek postoji ono tamo negdje neumrljano interesnom pažnjom, postoji neotkriveno i nepretočeno, nezatočeno u riječi, neoslobođeno. Postoji.
Zato pišem i ne govorim, ostavljam, dosađujem bogovima i vragovima, brišu me i eliminiraju, mrze pa i podržavaju, bezuslovno otimaju i uzurpiraju.
Ignoriraju me i ne shvaćaju, eto pa i ne živim da me shvate.
Pričam. Ponavljam se. I vrtim se u krug.
Samo zato jer slutim proboj posljednjeg ograničenja u ograničenosti, zid oholi koji ti izmiče tlo pod nogama što mu se više približavaš.
Vrtim se u krug, ravno do biti i srce mi više ništa ne štiti.
Za sobom ostavljam gomilu besmislenosti i hrpu riječi. Naizgled.

Ne svojatam ništa i što god da kažem, drugi mogu umjesto mene da kažu.
Kad bi znali kako.

...

Pivcevic Marina