Život mi je kolodvor. Svi dolaze i odlaze kad žele, kad trebaju. I smetalo bi mi, vjerojatno, da u svojoj kolodvorštini ne vidim neku sirovu sreću.
Samoća je savršenstvom ispunjena.
Bogatstvo pravo, oni dugi trenuci, bučni mimohodi među dva vozna reda, ukorijeniš se u zemlju stopalima da ne pobjegnu dok se vratiš, ruke ti oslabe, sve slabije čuješ, sve bolje vidiš, o kako li samo vidiš! Oči se stakle kao eksplozija postanka, kapci olabave, a usne, kutovi usnana - pećine u kojoj vreba najoštriji alat za pogreške, pobjegnu jedan od drugog, razvlačeći se po licu u savršenstvu svete geometrije.
Život ti više nije neprijatelj, ljudi ti nisu prijetnja. Ljudi su stabla sa najljepšim i najbogatijim krošnjama kakve su ljudske oči sagledale, njihova tijela iskonska debla, osovina koja u svakoj pori čuva tajnu milost i stabilnost, njihove su ruke i noge obujale grane vječnosti prekrivene milijunima listića koji neprekidno padaju i rastu, kao i čovjeka misli.
Miriše na hrastovinu.
...
Pivcevic Marina
0 komentari :
Objavi komentar