Koliko nam je dovoljno?

Čime da mjerimo zahvalnost i požrtvovanost?

Koliko znam,formula ne postoji,pa ostaje samo činjenica da mjerna jedinica zahvalnosti ne dolazi sama,mora biti stečena.

Koliko želimo da netko čini za nas?

Koliko nam je dovoljno? I znamo li uopće mjeru i granicu kad treba reći stop?

Prihvaćam potpuno surovu realnost da postajemo robovi tuđih navika.

Ovisno o nekome,sve na kraju napravimo sami.

Cinično sam se nasmijala na temu ovog teksta,pogotovo jer živim u vremenu gdje svatko svakog voli dok oštri nož koji će mu zabosti..

Hrabrost,snaga,i ostale vrline iskaču iz sjene dok tipkovnice pričaju koliko smo veliki i podižu nas u tuđim očima.

Koja je cijena gubitka? Razočarenja? Potpuno svjesnog stanja?Uzaludnog nadanja i padanja ravno na nos?

Koliko dajemo za povjerenje samo jedne osobe,svjesni da ono što se teško dobiva nestane munjevitom brzinom…

Davno sam pročitala da je zahvalnost osobina njegovane duše,i da je kod prostaka ne očekujemo..

No,čini mi se da danas svijet vrvi prostacima..pa se neki bolje prodaju..

Zbog čega naša konstantna vrijednost ovisi od drugima ??

Neprimjetna krađa moći rasuđivanja…

Svi želimo svoju vlastitu bazu oslonca, a pritom hodamo na širokoj osnovi??

Robovi dokazivanja ili društvena potreba??


Monika Pavlović