A kako ćeš objasniti to što se cvijet razvije upravo tog dana, a ne
nekog drugog? Dođe njegovo vrijeme. Želja za samouništenjem je pomalo
rasla i jednoga dana joj više nije mogla odoljeti. Nepravda koja joj se dogodila, bila je, nagađam, sasvim mala: ljudi joj više nisu odgovarali na pozdrav; nitko joj se nije osmjehnuo; čekala je u redu na pošti i nekakva debela žena ju je izgurala i pretekla; bila je zaposlena kao prodavačica u trgovini na veliko i poslovođa ju je optužio da se loše odnosi prema kupcima. Tisuću puta se htjela odupreti i vikati, ali nikad se na to nije odlučila jer je imala slab glas koji joj je u trenucima uzrujanosti preskakivao.
Bila je slabija od svih i bila je neprestano uvrijeđena. Kad čovjeka zadesi zlo, čovjek ga od sebe odbaci na druge. To se naziva sporom, svađom ili osvetom. Ali slab čovjek nema snage da odbaci zlo koje ga zadesi; njegova vlastita slabost ga vrijeđa i ponižava i pred njom je potpuno nemoćan. Ne ostaje mu ništa drugo nego uništiti svoju slabost zajedno sa sobom samim. I tako se rodio njezin san o vlastitoj smrti.
Sama je sebe nosila životom kao nešto monstruozno, što mrzi i čega se nije moguće osloboditi. Zato je toliko željela odbaciti samu sebe, kao što se odbacuje zgužvani papir, kao što se odbacuje gnjila jabuka. Željela se odbaciti kao da su ona, koja odbacuje, i ona, koja je odbačena, dvije različite osobe.
Kad bi nekoga oslovila, nitko je nije čuo. Izgubila je svijet. Kad kažem svijet, mislim na onaj dio bivanja koji odgovara našim pozivima (pa makar samo jedva čujnim odjekom), a čije pozive mi sami čujemo. Za nju je svijet postajao nijemim, i prestajao je biti njenim svijetom. Bila je sasvim zatvorena u sebe i u svoju patnju.
Čovjek koji se našao izvan svijeta, nije osjetljiv na bol svijeta.
Milan Kundera
