Samo na trenutak zastani... Ne brini, nisu ovo žalopojke od riječi, ni tužni stihovi koji ponekad znaju da odišu patetikom. Ne... Ovo je pokušaj da razumijem ljude koji nisu u stanju sebe da razumiju,.. koji ne mogu sebi da kažu "ja želim..." i da se drže te svoje odluke... Ne... Mi ljudi... čovječanstvo sa ove planete (ako postoji još neka sigurna sam da i oni imaju isti problem) jednostavno nikad ne znamo šta želimo, ili čak i gore... kad znamo - želimo to u pogrešan trenutak...
Zbog takvih osobina, ni svjesni nismo kakve smo štetočine za ljude oko nas, za one koji možda umiju da postave granicu između realnosti i skrivenih snova... Eto, možda baš ti nikad nisi spomislio da je možda baš ona ono što si uvijek tražio ali si je pustio da ode... Možda baš ti nisi svjesna da je to posao tvojih snova ali si poželjela jednostavno neku promjenu... Možda baš ti želiš neki drugi fakultet zato što je u modi, a ne zato što to voliš da radiš... I svi smo samo tako pod uticajem nekih drugih situacija napravili pogrešne izbore, pogriješili, oprostili sami sebi i - NASTAVILI DA GRIJEŠIMO!
Da, znam, ne možeš ništa naučiti ako nekad ne pogriješiš... ali kako je jednom D. Radović rekao - samo dva puta ne smijemo pogriješiti u izboru... a to je pri izboru životnog partnera i posla kojim ćemo se baviti... Pažljivo razmisli gdje ćeš pustiti korijenje svojih snova, možda su to u stvari samo oblaci koji su se raspršili u milion kiša, i sad nema šta tvoje snove da drži... Pazi u kakvu zemlju ćeš posaditi svoje želje, jer ko zna... možda to i nije zemlja za tebe...
I tako... Proljeće i dalje miriše bojom jorgovana, i uvijek će tako biti svakog prolheća... baš kao i onog kad je sve počelo... upravo takvog jednog se i završilo...
Selma Šljuka
