Bio je 18. 12. mrak se već odavno navukao na grad. Snježne pahulje su
prekrile svaki milimetar grada. Zapravo snijeg je bio toliko velik da se
promet odvijao veoma usporeno. Čak niti pješaci nisu hodali gradom i
veselili se sniježnom pokrivaču. Tek poneko lice virilo je sa prozora
zgrada ili kuća i gledalo sniježnu mećavu. U gradskim kafićima čula
se glazba koja je tipična sa subotnje veče. Okrugli bijeli sat, koji je
požutio od vremena i ispusnih plinova na autobusnom kolodvoru pokazivao
je 21:30 a crvena živa na toplomjeru bila je nisko ispod nule, nekih
-35°C. Veoma rijetko za to područje.Vidno uznemireni mladić, nervozno je hodao gore-dolje od jedne do druge autobusne postaje. Na nogama je imao crne martinke i izderane-izbljedele farmerice. Majica koju je imao na sebi imala je logo neke metal grupe a kožna jakna koju je imao na sebi bila je raskopčana nije bila primjerena za takvo vrijeme. Ali stil njegove odjeće itekako je odgovarao stilu glazbe koju sluša. Bio je jedan od rijetkih u gradu koji su se zaklinjali u Rock a mrzjeli turbo-folk. Ipak glazba koja se čula sa njegovog mobitela, bila je nešto sasvim drugo. Bio je to Balašević i njegova pjesma "prvi januar" koja je odzvanjala kroz noć. Posljednji bus za grad u koji je krenuo trebao je stići u 21:00 ali njega još nije bilo. Kako je saznao od službenice koja brine o redu vožnji, bus je zbog mećave i prometne nezgode zaglavio u prometu. Minute su za njega prolazile kao godine. Proklinjao je sebe! Da je samo krenuo kada je planirao, u 19:00 da je iznenadi. Ona bi bila prva koju je sačekao. Čekao bi je cijeli sat a sada kasni već sat i pol i tko zna koliko će još. Kada je ulazio u bus u 19:00 netko ga je dohvatio za rame. Naglo se okrenuo jer nije volio da ga tako dodiruju. Vidio je poznato lice ali se nije mogao sjetiti od kuda. "Zar me neprepoznaješ?" Taj glas, te oči nikada ne bi mogao zaboraviti. Bio je to njegov prijatelj iz osnovne, nisu se vidjeli već petnaest godina. Ali sjećao ga se, bili su najbolji. Prve simpatije, tuče, bježanja iz škole, prva pljuga i piva. sve su zajedno prošli. A onda ih je život rastavio. Nisu se vidjeli do večeras. "Kako si Ivane, šta ima novo kod tebe? U gradu?" "Ništa sve po starom. A kod tebe, Marko?" "A eto... Došao sam danas, po neke papire u općinu i crkvu. Ženim se. A ti? Što je s tobom, ima neka nova?" "Ima! Upravo idem kod nje. Trebamo se vidjeti u 8:30. Ali želim je dočekati, iznenaditi. To će biti prvi put. Znaš..." "Da, znam" rekao je Marko "ti nikada ne dolaziš prvi. Stara škola. Mora da vrijed..." "Itekako vrijedi" nastavi Ivan "večeras ću je zaprositi!" Izvadio je sliku svoje djevojke. Na nogama je imala crnu haljinu i starke. Na jednoj starci je bila crvena a na drugoj zelena vezica. I crna kožna jakna, koju joj je on kupio na jednom koncertu. Smeđa kosa i oči koje su sjale od sreće i zadovoljstva. "Uvijek u tvome stilu. Rockerica ili ništa.? Sretno brate. Ali nadam se da imaš minut da popijemo jedno za stara vremena?" upita Marko. "Može. Ali znaj da žurim." Napomenu Ivan. "Ne brini" reče Marko. "Znaš brate pustio bih ja nju da čeka ali večeras će biti u istoj odjeći kao na fotki. Zamolio sam je i pristala je. U toj odjeći je bila kada smo se upoznali." nadoda Ivan.
I kako to biva puno vremena da se nisu vidjeli a jos više tema.
I evo ga tu, na autobusnom kolodvoru čeka posljednji bus da stigne jedinoj koju voli, nakon mnogo godina. Voljele su njega druge. Ali on, on je imao srce hladno kao led. Sve su za njega bile, samo broj. A ona je u njemu oživjela taj osjećaj da nekoga voli, da je za nekoga spreman umrijeti. I bio je! Za nju bi učinio sve. Ali eto ga sada tu na kolodvoru i kasni već dva sata. Morao je otići do nje. Bilo je previše hladno a ona oskudno obučena, samo zbog njega. Znao je da će ga čekati, obećala mu je. Pokušao je nazvati ali mobitel joj nije radio. Eh samo da ne dođe ili da je već otišla. Ali bio je uvjeren da nije. Poznavao je on ju. Voljela ga je kao i on nju. Sve bi učinili jedno za drugo. Pa morali čekati i cijelu vječnost. Kazaljke na satu su prolazile previše brzo kao i crvena živa koja je sve brže opadala. Sada je pokazivala -42°C.
22:15 autobus je napokon stigao a i snježna mećava se smirila. Cestarske službe su očistile cestu pa se promet odvijao malo brže. Eh! Sada još samo da stigne na odredište i zagrli svoju voljenu. Istina je pomislio je u sebi "ovi busevi su mnogo brži kada trčiš za njima." 22:57 upravo je stigao na autobusni kolodvor, gdje je trebalo da ga čeka žena njegova života. Smislio je on mnogo riječi, kupio joj prsten, da je pita da se uda za njega. Ali sada, sada ju je samo želio zagrliti i zagrijati svojim tijelom. Ali nje nije bilo na mjestu gdje ga je inače čekala. Osjetio je olakšanje. "Otišla je. Sklonila se. I ja bi učinio isto. Ili ipak ne bih." pomislio je s dozom straha u sebi. Autobus za natrag bio je tek u 2:00 poslije ponoći. Uputio se prema kafiću, popularno nazvanom pivnica. "Ako je još u gradu, bit će tamo" mislio je u sebi. To je jedino mjesto u koje je voljela ići. Ušao je i osvrnuo se oko sebe, ali nje nije bilo. Sjeo je za šank i naručio točeno pivo. Krenu je da je ponovo nazove i ispriča se za sve. Netko je rekao da je hitna pomoć odvezla neku djevojku s autobusnog kolodvora oko 22:50, potpuno promrzlu. Snažan bol mu je prosjekao grudi kao da ga netko bode nožem. Skočio je sa stolice i uputio se u bolnicu, a da pritom nije platio račun za pivo, koje nije ni dotakeo. Znao jeda to ne može biti nitko drugi osim Marije. Čekala ga je. Utrčao je u bolnicu i s vrata povikao "Gdje je!" "Oprostite mladiću. Ali gdje je? Tko? I molim da se stišate" rekla je medicinska sestra. "Oprostite. Samo želim znati, gdje je djevojka koju su prije par minuta dovezli s autobusnog kolodvora?" "A ta djevojka" reče sestra "ovdje u sobi, pokušavaju je vratiti u život. A tko ste vi?" "Ja, ja.... ja sam njen život i ona moj" rekao je Ivan. Dok su mu se suze slijevale niz obraze. Doktor je nakon nekih dvadesetak minuta izašao iz sobe s tugom u očima, kakvu imaju doktori kada ne uspiju spasiti mladi život. "Doktore? Nije istina? Recite mi da nije..." molio je Ivan. "Žao mi je. Vi ste zasigurno Ivan?" upitao je doktor i nastavio "Zazivala je vaše ime i govorila da ćete doći. Ali žao nam je, nismo mogli ništa učiniti za nju." " Mogu li je bar vidjeti?" upita Ivan. "Da." kratko odgovori doktor. Uveo ga je u sobu gdje je Marija ležala na postelji. Cijelo tijelo joj je bilo modro od hladnoće. A ona je bila najljepša djevojka koju je znao, čak i sada kada spava vječnim snom. A on je dugo plako nad njenim tijelom.
Prošlo je od tada već mnogo godina a Ivan je svake godine odlazio na Marijin grob i nosio joj crvene ruže koje je jako voljela. A svake godine 18. 12. stajao je na mjestu gdje je ona čekala njega. Posljednji put. Stajao je tako od 19:00 do 23:00. Ali zima više nikada nije bila tako hladna, kao te godine. Prošlo je od toga oko tridesetak godina a zima opet onako oštra. On ponovo na mjestu kao i svake godine od tog nesretnog događaja, gdje je ona njega čekala zadnji put.
I on je te zime posljednji put došao na to mjesto da joj iskaže svoju ljubav. Ujutro su ga našli zaleđenog. Preminuo je na mjestu gdje je ona posljednji put čekala njega.
Slaven Čeko
