Pretraživanje...
četvrtak, 20. ožujka 2014.

Koliko smo iskreni prema sebi?

Čitav naš um je magla koju su Tolteci nazvali mitota. Naš um predstavlja san u kome hiljadu ljudi govori istovremeno i niko nikoga ne razumije. To je stanje ljudskog uma – jedna velika mitota, i zbog te velike mitote mi ne možemo da vidimo sebe onakvima kakvi smo uistinu. U Indiji mitotu nazivaju maja, što znači iluzija. To je lična predstava našeg „Ja“. Sve što mislimo o sebi i o čitavom svijetu, sve je to mitota. Mi ne možemo da vidimo šta zaista jesmo; nismo u stanju da vidimo da u stvari nismo slobodni.

Eto zbog čega se ljudi opiru životu. Sam život predstavlja najveći ljudski strah. Smrt nije naš najveći strah; naš najveći strah je rizik koji moramo preuzeti da bismo živjeli. Rizik da izrazimo svoje pravo „Ja“. Ljudi se najviše plaše da budu ono što jesu. Naučili smo da živimo pokušavajući da zadovoljimo potrebe drugih. Naučili smo da živimo po mjerilima drugih ljudi zbog straha da nas oni neće prihvatiti i da nas neće smatrati dovoljno dobrim. Tokom procesa pripitomljavanja, pokušavajući da budemo dovoljno dobri, mi u sebi stvaramo sliku savršenstva. Mi zamišljamo kakvi bi mi trebali da budemo da bi nas drugi prihvatili. Naročito se trudimo da zadovoljimo one koji nas vole, kao što su majka i otac, braća sestre, vjerske vođe, učitelji itd. Trudeći se da budemo dovoljno dobri u njihovim očima, mi „stvaramo“ sliku savršenstva, ali mi toj slici tad ne odgovaramo. Ta slika nije stvarna. Na taj način nikada nećemo postati savršeni. Nikada!

Pošto nismo savršeni, mi odbacujemo sebe. A taj stepen samoodbacivanja zavisi od toga koliko su odrasli bili uspješni u slamanju našeg integriteta.
Nakon pripitomljavanja više se ne radi o tome da treba da budemo dovoljno dobri za nekog drugog. Mi nismo dovoljno dobri više ni sami sebi, jer ne odgovaramo sopstvenoj predstavi o savršenstvu. Mi ne možemo da oprostimo sebi što nismo onakvi kakvi „vjerujemo“ da trebamo biti. Mi ne možemo sebi da oprostimo naše „nesavršenstvo“.
Zbog svega toga se osjećamo lažno, frustrirano i nepošteno. Pokušavamo da sakrijemo sebe i pretvaramo se da smo onakvi kakvi nismo. Posljedica toga je da se osjećamo neiskreno i nosimo društvene maske da bismo spriječili druge da to primijete. Plašimo se da će drugi primijetiti da nismo onakvi kakvi se pretvaramo da jesmo. Isto tako procjenjujemo i druge na osnovu naše predstave o savršenstvu i normalno da ni oni ne mogu da ispune naša očekivanja.

Mi ponižavamo sebe samo da bi udovoljili drugima. U stanju smo čak i da se fizički povređujemo samo da bi nas drugi prihvatili. Znamo da tinejdžeri uzimaju droge samo da ih drugi tinejdžeri ne bi odbacili. U čitavom našem životu niko nas nije zlostavljao više od nas samih. A granica ovog zlostavljanja upravo je ista ona granica koju smo spremni da trpimo od nekog drugog.
Mi imamo potrebu da nas drugi vole i prihvataju, ali mi ne možemo da prihvatimo i volimo sebe. Što više volimo sebe, manje ćemo sebe zlostavljati. Samozlostavljanje je posljedica samoodbacivanja, a samoodbacivanje potiče od naše predstave o savršenstvu i nemogućnosti da taj ideal dostignemo. Naša predstava o savršenstvu je razlog zbog kojeg odbacujemo sebe; to je razlog što ne možemo da prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo i što ne možemo da prihvatimo druge onakvima kakvi jesu.

Don Migel Ruiz
 
Back to top!