Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kad je to doista ljepota višeg reda, ona je jedan talenat.
Talenat kao i svaki drugi.
I zato nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke instinktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren neobičnom fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu. Čak i krasotica iz kakvog divljačkog plemena, koja nije nikada sagledala svoga lica u ogledalu jezera, ima to držanje, tu nesvjesnu samosvijest, taj instinktivni ponos na svoje biće, to nejasno osjećanje vrijednosti koje izbija iznutra.
U tome i jest, ako se smije tako reći, ljepota ljepote.
To je odraz nefizičkog u sferu fizičkog, u prostore duha.
I to je jedna od onih stvari pomoću kojih se čovjek izvlači iz gvozdenog obruča egzistencije. Jer svaka se istinski velika fizička ljepota transponira u nematerijalno, teži da izađe iz uskih granica pojedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bezgranično i sveopće- u iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apsolutnoga. To jest, ona upravo kao veliko umjetničko djelo postaje sama za se jedan kozmos, cjelokupan i završen.
Vladan Desnica – Proljeće Ivana Galeba
