Pretraživanje...
utorak, 29. srpnja 2014.

Nije moje da znam


Ne smijem te uzeti za ruku, ne smijem ti reći ono što moje divljine ćute... Moja bi tišina poremetila noć koja ti je u očima i ti bi shvatio da nisam ja to što vidiš, već odjek samoće i budnih zora... Ne smijem pomisliti da tamo negdje... U daljini tvog pogleda kojim se vješto kriješ, možda se zaledi moj sjaj, možda te isprovocira moj drhtaj da pomisliš... Ne smijem ti pokazati moje prostore jer bi od te siline tvog komešanja duše srušila se brana mojih postojećih orkana... Srušio bi se kamen koji me drži na okupu, koji me čini cijelom i ja više ne bih bila ja... jer tu, pored tebe, pomislim da možda... Tamo negdje u nekoj zabiti tvoje duše za koju kažeš da je nema.... Možda se zaiskri moj osmijeh, možda te natjera da pomisliš da je moj dlan veći od cijelog svijeta i da u njemu možda može stati komadić zemlje sa tvog asfalta... Jer ako ti dozvolim da shvatiš, da vidiš... da čuješ moje ćutanje kojim razbijam ovu tišinu... ako kroz oluju mog vriska možeš čuti moj strah, možda bi ti tada iz stopala krenula potreba da odeš... da pobjegneš kao što to uvijek uradiš kad pomisliš da je možda baš taj tren ono što može da otvori kapije tvojih snova... Možda je baš to što zimu svijeta može pretvoriti u samo jedan zeleni list proljeća. Možda zato zaćutim, uzdahnem glasno ne bi li čuo odrone koji se ruše niz planinu tereta koji se skupio u mojim prostranstvima... Možda pomislim da bi baš u tom trenutku tvoje ruke od paučine mogle smiriti drhtaje... I zato svaki put kad se sretnem sa ljudima oćutim najljepše riječi ikad pisane, izmislim najgori pogled ispod trepavica posutih injem... Glas postane drugačiji... kao onaj strah sa tvog dlana kad ti se neko približi kapijama koje tvrdoglavo držiš zaključane... I onda pomislim... Možda tamo u nekom zalutalom dašku mirisa osjetiš moju glad... Onu istu koju znam da ti hraniš... I pomislim... “Ma nije moje da znam...“

Selma Šljuka

 
Back to top!