Ja te krijem od drugih, branim im da te slušaju, da čitaju riječi sa tvojih usana koje su zlatne. Šutim u svakom trenutku našeg života, osluškujem tišinu naše kuće, i branim ti da kvariš moje plavo nebo sa žutim suncem, jer ja ga volim. Gledam te dok razigrano u šarenoj haljinici plešeš u ovo proljeće, i divim ti se. Prstima prebireš zrak dok se tvoje usne razvlače u osmijeh. Tvoje su ruke bijele, pune života, a tvoj smijeh pravi najljepšu melodiju u ovom danu. Sunčano je, i sunce ti smeta, a ja ti govorim da se ne ljutiš. Odbijaš moju molbu, tvoja ljubav se ne nalazi u ovom gradu, žudiš da prstima prebereš francuski zrak, engleski ili grčki. Žudiš za nečim većim, tebi svetijim. Ne sviđaju ti se bosa stopala i naša polja, ti bi visoke potpetice i bečki asfalt. Tvoje su oči boje badema, i posjećaju me na jesen i miris kestenova. Gledam te dok glumiš poznate glumce i dok se smiješ zbog svoje profesionalnosti, ali mi nije smiješno. Znao sam dok sam te ugledao da ne trebam da se igram sa ženom koja zna da mi odglumi ljubav, pri tom prospe svoje suze i ostavi me zbog zagrebačkih predstava. Znao sam također da si dobra glumica i da ti privatni život nije bitan, da žudiš za velikom slavom i crvenim karminima. I dalje te gledam i divim ti se, a vjetar nosi mirisne behare i plete ih u tvoju kosu. I tu prestaje, moja iluzija i mašta. Na tom sjećanju tonem, duboko. Ja letim, padam, penjem se ali tebe nema. Izgubio sam te, otišla si, trčiš od mene... uhvatiti te ne mogu. Zar si samo bila san? Pitam se, kud si tako brzo odletjela mali moj leptiru?
Azra Kovačević
