tišina noćas svoj jauk imasablasnim svjetlucanjem kiše na polumrtvom drveću
u srcu mraka trava se lijepi za zemlju
pokušava uspostaviti vezu s njom
tako je lijepa, a tako ravnodušna prema stvorenjima
koja umišljaju da njome vladaju,
a tek su stisnuta u ćorsokak zabluda
stvarnost mi razbija hrabrost
odmičem se od svega što mi predstavlja sigurnost,
a ne bih smjela
neujednačeno bilo samo pokazuje prolaznost vremena
dijelove tebe oslikavam usnama
u bludu mlaza vode i golog tijela tonem u sebe
dozvoljavam da me gaziš tišinom
za tebe nisam važnija od zgaženog cvijeta u travi
moram otići odavde,
previše emocija bez mogućnosti da ih kontroliram
ostavlja nedovršene pjesme gnušanjem
strah kaplje iz frakture poezije zabijajući nokte u nebo,
a zemlja natopljena kontracepcijom i suzama
postaje nadmoćna
ponovo ti pružam šansu
da me potražiš kad prestanem prolaziti kroz život
kao kroz tuđa vrata
kroz koja sam samo izašla iz kuće u kojoj nikada nisam bivala
i nikada te nisam srela
u nekoj sigurnoj udobnoj ćeliji u kojoj sve boli, manje
kao da se može tako bivati
večeras bih samo neki ljudski osmijeh,
obziran
Brankica Bošnjak
