Sinoć mi se desio jako čudan san, zbog kojeg sam ovog jutra probudio šokiran. Što si se pojavila, postavljam ti pitanje zašto si me napustila tu negde pred svitanje. Došla si tiho bez ikakvog traga i probudila u meni uspavanog vraga. Bez razloga,bez obzira bez i jednog poziva samo si došla, kao da znaš da te moje srce u tišini doziva. Danima se sa sobom borim kako prave reči da stvorim koje bi ti rekle koliko mi značiš i sa kakvom silom moje srce zračiš. Dobro znam da nas dvoje koristimo iste boje, isti vadzuh dišemo jedno drugom pišemo. Sad su naša srca kod drugih,pod ključem, dobro čuvana,sa velikom stražom koja se ne menja danima. Ali uvek nađem načina, bar na minut, da se izvučem i vidim ono što me o tebi zanima. Mada draga nikad nije kasno, da mi kažes da me voliš, pred ostalim svetom,da svima bude jasno. Da smo stvoreni jedno za drugo, da ćemo reći doviđenja tugo, kad naše ljubavi zapalimo sveću samo mi reci suprotno od neću. I zato te molim dođi i večeras, jer ja želim da ti čujem glas. Zbog grehova svojih nemoj da se plašiš dok stojiš ispred mene i haljinu svlačiš. Da te celu pokrijem laticama ruže neka njeni mirisi po tvome telu kruže. Da te zagrlim, i nad tobom da uzdišem, sad je stvarno dosta ovde moram prestati da pišem. Igor Pavlović
