Pretraživanje...
nedjelja, 16. studenoga 2014.

Izgubljeni prijatelj

Nisam ja njega izgubila kao prijatelja. Izgubila sam ono što sam mislila da je on, što mi je u momentima delovalo kao nešto čemu se divim, iako to zvuči smešno. On je bio onaj prijatelj kog gledaš i učiš na koji fantastičan način on motiviše ljude, i vraća ih, kako je on to zvao, ’’na pravi put’’. Uvek moralno i normalno ispred sebe, imao je pogled i misli revolucionara, koji je mislio da će raditi za dobrobit sveta, i proširenje vidika ljudi koji idu po stranputicama.

U želji da žarko skrene što više njih na pravi  put, propatio je i izgubio je svoj kompas. Taj kompas je sada zamagljen i ne radi. On radi stvari koje misle da su mu dobre u momentu, ali one zaista nisu. Ljudi koji naizgled deluju kao staloženi, pribrani i pametni, imaju mnogo skrivenih tajni iza sebe. Iako mi ti ljudi nisu mnogo dragi, moram da priznam da su veoma moćni, jer umeju da zadrže ono što njima treba. Što ja ne umem.

Izgubiti prijatelja zauvek je kao kada izgubiš deo svoje duše. Možda je on još uvek tu, čuješ njegove reči, ispijaš kafu s njim, ali to više nije on. Kad nam ne polazi za rukom da nekog vratimo na isti, zajednički put prijateljstva, ceo svet se raspadne, i to više nije onaj bezbrižni svet koji su dvoje prijatelja imali. Svako ode svojim putem, ali ostaviš za sobom jedan nepovratan deo duše, koji nikada više neće poći za tobom, i kojeg ne možeš vratiti, ma koga da upoznaš. A ne možeš ni njega da zadržiš, jer je svaka njegova reč kao mali podsetnik svega što te boli, iako znaš da kada ga nema, plačeš za njim.

Ne želim da prihvatim da je on to što sada jeste, jer se sećam svetlih dana kada je on bio sve ono što sam ja ikada želela da budem – hrabar, karakteran, moj heroj. U snovima ću i dalje želeti da mi je prijatelj kakvim sam ga zamišljala, znajući da to njemu više ništa ne znači, iako mu je pomisao na prijateljstvo nekada ispunjavala srce toplinom. I tako, još jedan dobar čovek, u ludilu i samoći, uradi pogrešnu stvar. I jednom osoba koja je bila anđeo na zemlji u mojim očima, sada ide tajnovitim putevima gde njegova duša nikada slobodno neće moći da lebdi i da udiše i usvaja stvaralačku mudrost. Ni naši putevi se nikada više neće sastati, iako kad pomislim da su nam u jednom momentu duše bile jedno, srce mi zaplače na sekund. Tako je to sa prijateljima, oni su ti sve. A kada ih izgubiš, samo ti ostaju sećanja i žaljenje za onim što vas je nekada spajalo. I sada, kao i mnogi drugi koji su izgubili prijatelja u tami, krpim rane i nadam se da će svaki šav da izdrži. A on… Eh, obrisi njegove ljubavi će uvek plutati i sudarati se sa svakim atomom mog bića, dok polako ne izbledi u mojoj svesti, a u podsvesti će se zauvek odigravati bitka u kojoj nikada neću pobediti.


Snežana Krdzić
 
Back to top!